Arhiv tekstova

Najpre ću raspredat o salašima u subatičkom ataru, iako salaša ima i u drugim krajovima Panonske nizine. Na ovoj stranici salaš će se često spominjat, zato ta rič ne bi tribala bit dvojbena.

Počeću od kontanja neznalca kad je prvi put zakoracio u subatički atar. U ravni su mu pale u oči učoporane zgrade okružene drvećima, katkad malim šumnjakom, često fajin dalje od druma. Misli mu začukljikala znatiželja kake su to zgrade, ko i zašto živi u njima. Na to pitanje najčešće je dobio kratak odgovor: to su salaši. A ako bi neznalac počo zapitkivat šta je salaš, čak ni salašaru ne bi bilo lako sažeto odgovorit na to pitanje. Poklem sam o tom raspredo, jevo mog tumačenja šta je salaš:

Rič salaš je izvedena od višeznačne madžarske riči szállás u kojoj se značenja odnose na poljodilski salaš: 1. misto, zgrada (njezin dio) di se kogod nakratko smistio; 2. u određenom dobu godine, nastanjeno malo poljodilsko gazdinstvo; 3. privremeno pokretno boravište nomadskog naroda.

Ova tumačenja nisu ista sa značenjem naše riči salaš.

Rič salaš triba povezat s ovim značenjima višeznačne madžarske riči tanya:

1. u Alföld-u (ravan izmed Dunava i Tise) u poljodilskom ataru mali domazluk i u njemu zgrada za čeljad s gospodarskim zgradama; 2. privremeni boravak pastira.

Iz madžarski riči szállás i tanya u izgovoru bunjevački Hrvata nastala je rič salaš:

1. u poljodilskom ataru domazluk sa zgradom za čeljad, sa gospodarskim zgradama i ledinom di obitelj poljodilca stalno živi, odranjiva stoku i radi (obrađuje) zemlju; 2. zgrada na salašu u kojoj živi čeljad; čeljacki salaš.

U poimanju riči salaš bunjevački Hrvata sadržani su pojmovi: salaš je poljodilski domazluk; poljodilac stalno živi na svojoj poljodilskoj zemlji; živi i radi sa obiteljom u domazluku.

 

* * * * *

 

Mi smo rič salaš priuzeli od Madžara. Zato njezin izvirak triba tražit u madžarskim pojmovnim ričnicima. Nije ni čudno što je oko riči salaš potrošeno toliko mastila jel je ima i u bugarskom, slovačkom, poljskom, ukrajinskom, ruskom i drugim jezicima. (O tom više dr. Branko Ćupurdija: Subotica i okolina. Doprinos tumačenju salaša dao je i Lazo Vojnić Hajduk u knjigi Ago Mamužić i nacionalni pokret kod bunjevačkih Hrvata, rukopis spremljen za tiskanje i dr.)

U madžarskom opisu najstariji trag o salašima je iz XIII. vika di je szállás zaštićeno misto, po čemu mož svatit da su madžarski stočari imali svoje salaše, zakrilje. Koren riči salaš mogo bi poticat i od madžarske riči s više značenja leszáll što znači i spuštit se, saći... pa bi to (možda) značilo da su pustarama prve nastambe bački bunjevački Hrvata bile ukopane zemunice. Ovo je kamenčić u mozaik tumačenja pojma salaš. No iz ovog tumačenja ne vidi se di je živila obitelj stočara, u naselju ili sa njima, stalno ili samo u vrime paše.

Poklem salaš nije pao s neba, istraživanja pokazivaje da su u XVII. viku bunjevački Hrvati, većinom stočari – nomadi sa blagom (stadima) naseljeni u pustare prošarane atovima, pašnjacima. U ondašnjoj priliki najprija su, ali i najbrže i najjeptinije za stalnu nastambu napravili zemunicu. Najviše pridaka su se kao stočari, a kad je tribalo i ratnici – graničari Habsburške Monrhije/Austrijskog Carstva, zauvik ugnjizdili u ovoj ravni. Dosta znamo o daljem napritku civilizacije, pa se po tom zna da je zemunica klica bunjevački salaša.

Svi koji su dosad pisali o povisti Subatice i o bunjevačkim Hrvatima u Bačkoj, oslanjali su se na pismena koja je kogod prija napiso ili je sam dozno štogod o toj temi. U daljim pisanjima svako je dodavo, dopunio ono šta je već opisano. Med onima koji su dosad pisali o salašima, najvridnijom držim knjigu Hol volt... Valerije Besedeš, jel je u njoj sjednana bít (suština) svi dosad opisani najvažniji istraživanja o salašima, pa i ono što je ona objavila u svojim ranijim knjigama.

Knjiga Hol volt... je sažet znanstveni putokaz za istraživanje salaša, a njeg sam potvrdio mojim istraživanjima salaša i života salašara u subatičkom ataru.

Po jednoj omiljenoj legendi, kad su najviđeniji pridnjaci varoši u šezdesetim godinama XVIII. vika pohodili bečki dvor, prid caricu Mariju Tereziju istresli su šoljicu grava. Tako bi slikovito pokazali koliko salaša ima u subatičkom ataru, o kojima se staraje. Ova legenda nije brez temelja, a slikovit je dokaz o ko zna koliko (nebrojeno) salaša u subatičkom ataru. Ona ima dva značenja: koliko su velik teret na svoja pleća metnili subatički pridnjaci kad su se zadužili na desetine godina, da bi dobili status kraljevskog slobodnog grada, za napridak grada i na dobrobit njezini stanovnika. U XVIII. viku, a posli i dobrim više, salaši su bili najvažnija karika u lancu gospodarskog razvoja grada do sridine XX. vika.

 

* * * * *

 

Najviše salaša ima u nizini izmed Tise i Dunava i u velikoj madžarskoj pustari Hortobađ (Hortobágy), na pustarama Bačke, najviše u atarima Subatice i Sombora, u južnoj Bačkoj u ataru Čeneja pod Novim Sadom. Manji i raštrkani salaša bilo je i u okolici drugi varoši u nizini izmed Tise i Dunava (Alföld); Segedin (Szeged), Baja, Sombor, Bačka Topola, Senta i dr.