Arhiv tekstova

Odluka Lige socijaldemokrata Vojvodine (LSV) da na republičke izbore izađe na zajedničkoj listi sa snagama okupljenim oko Demokratske stranke zapravo je samo nastavak politike koja Srbiju već dugo dijeli na dvije polovice – pro i antieuropsku. Kao razlog za to njezin lider Nenad Čanak navodi neizmijenjeni izborni zakon, koji malim ili regionalnim strankama ne pruža drukčiji izbor za ozbiljniji nastup u jedinom tijelu u državi u kojem se donose odluke od općeg interesa. Put »Treće Srbije« – onaj kada je LSV išla u koaliciji s Liberalno-demokratskom partijom pod nazivom »Zajedno za toleranciju« – napušten je valjda zato što je procijenjen kao jalov i besperspektivan. Međutim, za razliku od njihovih lidera nije mali broj građana koji i dalje žale za njim, videći u njemu jedinu šansu za istinski preobražaj Srbije.

 

Slabiji navija

 

Ali, Liga se i ovaj put zadovoljila ulogom u kojoj je sama sebi odredila mjesto pomagača jačemu da ne pobijedi najjači. Pri tome, reći će Čanak, neki od suštinskih ciljeva za koje se ova stranka zalaže ispunjeni su upravo zahvaljujući potpori DS-u: svi osumnjičeni za ratne zločine – zbog kojih su se građani nalazili u svojstvu kolektivnog taoca – nalaze se u Haagu; Srbiji su ukinute vize, a odnedavno je dobila i status kandidata za prijam u Europsku Uniju. Ti aduti poslužit će svakome kao krpa na usta, posebno ako se priča povede o tome što bi bilo da se na vlasti našao Tomislav Nikolić (u vrijeme njegova ulaska u Parlament bio je zamjenik predsjednika Srpske radikalne stranke). Tim adutima prekrivaju se i svi ostali rezultati heterogene Vlade, koja je nekako uspjela stići do kraja mandata, a čiji se najveći nedostaci ogledaju u katastrofalnoj gospodarskoj situaciji u koju su doveli zemlju. Čak i kada je mogla – poput Saveza vojvođanskih Mađara – LSV nije zarad toga htjela rušiti Vladu i dovoditi u pitanje više ciljeve, sadržane u europskom putu Srbije.

Drugi dio politike Lige socijaldemokrata Vojvodine tiče se njezinog domaćeg terena, odnosno odluke da na lokalne i pokrajinske izbore ova stranka ide samostalno. Kako je i na tribini u Mjesnoj zajednici »Novi grad« u Subotici rekao Čanak, motiva za to je pregršt. Jedan od temeljnih svakako je da se promijeni njezin status, a to je – opet u okvirima Skupštine Srbije – moguće jedino izmjenom Ustava, koji bi Vojvodini vratio ono što je jednom već imala: sudsku, zakonodavnu i izvršnu vlast, pripadajuću imovinu i raspolaganje vlastitim prihodima. U prilog tome, Čanak je naveo nekoliko primjera: nakon stoljetne ekonomske supremacije, Vojvodina se trenutačno vodi kao nedovoljno razvijena regija Srbije, pri čemu je jedino Novi Sad sredina koja je na posljednjem popisu zabilježila porast stanovništva, dok su sva ostala mjesta u Vojvodini brojčano manja. Ili: Beograd s 1.700.000 stanovnika ima za 26 posto veći proračun u odnosu na Vojvodinu s dva milijuna stanovnika. Naravno, i pitanja poput uspostave vlastite policijske uprave, kakvu opet ima Beograd, kao i decentralizacija Vojvodine teme su koje se tiču nje same, ali koje se u njoj ne donose.

 

Crne točke i svijetle perspektive

 

Ima Liga još krupnih planova u sljedećem mandatu, a koji se tiču dosad neizglasanih zakona. Jedan je svakako Zakon o financiranju Vojvodine. Tako uređen pravni prostor, kaže Čanak, ne bi u ovoj državi mogao proizvesti situaciju da Vojvodina, samo na ime nerealiziranih slova na papiru Ustava, iz republičkog proračuna potražuje devet milijardi dinara. Tim iznosom mogla bi se, primjerice, više od 22 puta (is)platiti cijena po kojoj su »ruski partneri« kupili NIS, čija je imovina također bila u 95 postotnom vlasništvu vojvođanskog »Naftagasa«.

Ni donošenje Zakona o lustraciji, barem kada je riječ o LSV-u, neće biti prepušteno stihiji ili slučaju. Imenujući Radomana Božovića, Nedeljka Šipovca i slične zaboravljene asove iz vremena devedesetih Čanak je rekao da bi njihovo nesankcioniranje bilo zapravo trajno kažnjavanje žrtava, a na takvo što nijedno društvo koje teži biti moderno nema pravo. Nema pravo društvo ponašati se blagonaklono i licemjerno ni prema neonacističkim i klerofašističkim pojedincima i organizacijama koji se, ustvrdit će Čanak, kriju iza navijačkih dresova ili mantija. Ali, tu će stvar vjerojatno ići nešto teže. Jer, dokle god Crkva bude mjesto na koje će i predsjednik i premijer ići na konzultacije oko političkih odluka, a Apelacijski sud mjesto gdje će notorni zlikovci moći računati na smanjenje kazni, teško je očekivati pravni spektar u kojem će svoje ravnopravno mjesto naći i pripadnici seksualnih, vjerskih, pa čak i nekih nacionalnih manjina. U prilog posljednjoj tezi neka posluži i činjenica da je uz vijest o uhićenju grupe ljudi koja je sudjelovala u masovnoj tuči, gdje je jedan mladić poginuo, Radiotelevizija Srbije navela i njihovu nacionalnu pripadnost!

Na kraju i jedna simpatična zanimljivost glede širokogrudog opredjeljenja Lige socijaldemokrata Vojvodine, kada je riječ o nacionalnim zajednicama. U obostranoj želji za što šire promicanje ideje o ravnopravnosti Gradski odbor LSV-a u Subotici potpisao je s Bunjevačkom maticom sporazum o zajedničkom nastupu na lokalnim izborima. Taj podatak mnogima bi na prvi pogled zacijelo djelovao čak i monotono da nije i jedne sitnice. U ime Bunjevačke matice, kao autonomaš, javnosti se tom prigom svečano obratio njezin predsjednik Ivan Sedlak. Za informaciju vodstvu LSV-a u Novom Sadu – gdje se, tvrde upućeni, odluka o »prisajedinjenju matice« i donijela – riječ je o bivšem saveznom ministru za ljudska i manjinska prava koji je na tu dužnost imenovan kao član Jugoslavenske ljevice, čija je predsjednica bila supruga pokojnog Slobodana Miloševića – Mirjana Marković!