Arhiv tekstova

Ivo Kozarčanin rođen je 14. listopada 1911. godine u Hrvatskoj Dubici. Rano djetinjstvo proveo je u mađarskom mjestu Öreglak, kamo mu je otac Stjepan, kao željezničar, 1913., premješten. Čim je završio Prvi svjetski rat vratili su se u Hrvatsku Dubicu. Tu se 1918. godine Kozarčanin upisuje u prvi razred Niže pučke škole, koju završava 1922., i potom pohađa Trgovačku školu u Bosanskoj Dubici. Nezadovoljan poslom šumskog radnika, otac sa starijim sinom Lukom ubrzo se seli u Zagreb, a u Dubici ostaje majka Marija s nejakim sinovima. Kad je majka s djecom prešla u Zagreb, Ivo Kozarčanin živi u Hrvatskoj Dubici s bakom Katarinom i djedom Antunom. U ljeto 1923., preseljava se k roditeljima i pohađa Građansku školu.

Godine 1926., učenik je Državne muške učiteljske škole u Zagrebu koju 1932., završava i postaje student Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Godine, kada se Ivo Kozarčanin javlja u književnosti, gotovo su tragične. A mjesto mladoga intelektualca u tim je godinama nužno bilo odraz takvog stanja. Dio je hrvatskih intelektualaca kratkotrajno povjerovao, kako je »jedinstveno kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca« moguć politički prostor kreativne slobode, te su i svoj hrvatski jezik neko vrijeme nastojali uroniti u maticu jezičnog srpstva. Hrvatska je pučka seljačka stranka kao borac za autonomiju hrvatske državnosti predala hrvatskoj naciji veliku žrtvu svojeg ubijenoga vođe Stjepana Radića. Pojavivši se kao pjesnik, a vrlo brzo i kao kritik, te prozaik, Ivo Kozarčanin je dobro prihvaćen na hrvatskoj književnoj sceni, a stvarnost toga vremena sublimirano je pohranjena u stihovima i prozama Kozarčanina. 

U prvoj fazi Kozarčaninova stvaranja nalazimo pjesme koje se raduju tjelesnosti i novele koje precizno smještaju ponašanje likova u determiniranost socijalnim stanjem. Druga faza njegova stvaranja faza je od samo četiri godine u kojima se pojavljuje s dvije zbirke pjesama »Sviram u sviralu« (1935.), i »Mrtve oči« (1938.), dva romana »Tuđa žena« i »Sam čovjek« (obje 1937.), te knjigom novela »Tihi putovi« (1939.). Kozarčaninovo književno djelo, bez obzira je li to lirika, proza ili kritika, organski je međusobno toliko povezano da, bez mnogo traganja po njegovim tekstovima, možemo pronaći podudaranje u pojedinim rečenicama napisanim u različitim književnim vrstama. Radi li se dakle o pjesniku koji je svoj pretjerano lirski senzibilitet unosio u prozu, ili je pak Ivo Kozarčanin bio prvenstveno prozaik i elemente proznog iskazivanja nametnuo svojoj poeziji? O uspješnom dvojstvu i uzročnoj povezanosti pjesnika i pripovjedača u istoj književnoj fizionomiji ima u hrvatskoj književnosti niz primjera. Miroslav Krleža nesumnjivo je najznačajniji primjer takvog uspješnog prožimanja.

Svoju je prozu Ivo Kozarčanin ostvarivao prvenstveno kroz proces emocionalnog doživljaja svijeta, dakle, više pjesničkim, a manje pripovjedačkim sredstvima. Roman »Sam čovjek« u sebi nosi guste naslage lirike i snažne bljeskove kritike, gotovo eseja. »Pojedine će se dijelove romana moći čitati kao izdvojene, odnosno uklopljene pjesme u prozi, a neke pak druge moći će se čitati kao eseji o kulturi, umjetnosti, književnosti i politici«, piše među ostalim o tom romanu književni teoretičar Goran Rem, te navodi kako je u osnovnome žanrovskom smislu ovaj Kozarčaninov roman prepoznat kao roman »odrastanja«. U njemu se prati djetinjstvo i mladost glavnoga lika, njegovo školovanje i ulazak u svijet odraslih. Glavni lik Valentin urbani je siromašni, osjetljivi intelektualac, kojim Kozarčanin gradi ideju nužnog gubitništva takva lika. Kozarčaninov slikar Adam iz romana »Tuđa žena« putnik je koji slučajno stiže u neki gradić, što samo s vrha obližnjeg brda izgleda idiličan sa svojim crvenim krovovima i zelenilom. »Moglo bi se najjednostavnije reći da je roman ‘Tuđa žena’ i kritika malograđanskog načina življenja i praznine neuspjelog braka i grotesknosti banalne svakidašnjice«, piše među ostalim književni teoretičar Krsto Špoljar o ovome romanu. U pojedinim monolozima i dijalozima romana »Tuđa žena« naći ćemo oštrih opaski o stanju Hrvatske u razdoblju između dva rata, dok jedino glavni lik Adam senzibilno i intelektualno reagira na stvarnost u kojoj se stjecajem okolnosti našao. Rodonačelnik takvog kontemplativnog promatrača nesumnjivo je Miroslav Krleža s romanom »Povratak Filipa Latinovića«. Osnovni sloj cjelokupnog Kozarčaninova djela daje intimni osjećaj stvarnosti i to je onaj sloj koji je u njemu najcjelovitiji. Kozarčanin je uspio dati duboku i tragičnu viziju sudbine hrvatskog intelektualca i svu slojevitost odnosa prema životu i prema povijesnom iskustvu.

 

»Sam čovjek«

(izbor)

 

Prijatelju moj, prijatelju moj. Kako je duga i strašna ova noć, zar ti to ne osjećaš? Kako teško ulazi u nas i gnijezdi se u nama, a mi se uzalud otimamo i tužno mlatimo rukama oko sebe. Ti si zatvorio oči. Pogled si zaboravio na stolu. Tvoja je teška glava pala na ruke, a na nju je pao mrak i noć, noć bez dna, bez kraja i bez početka, crna noć zločina, kriminala i bluda. Ti si umoran, prijatelju moj, ti si bolestan. Kako ti dršću prsti, dok pališ cigaretu, kako je tvoj pogled mutan, taman, sumoran. To kiša bubnja po prozorima, neka te ništa ne smetaju njezini nemirni prsti, koji bude tvoju uspavanu pažnju.