Arhiv tekstova Arhiv tekstova

Život forme

Prije stotinu godinu, 16. ožujka 1912., rođena je čuvena kiparica Ana Bešlić. Podrijetlom sa Šara Pustare, nadomak Bajmoka, Anu je životni put odveo do Beograda, gdje je provela najveći dio privatnog i profesionalnog života. No, Ana Bešlić je nekom osobitom niti ostala vezana za zavičaj, ostavivši svoj umjetnički trag na javnim prostorima Subotice i okolnih mjesta (Tavankut, Bajmok).
Govoreći o svojim umjetničkim težnjama Ana Bešlić je jednom prilikom izjavila: »Ako se traži neka poruka u umjetničkom djelu, onda bih željela – za razliku od umjetnika koji hoće, šokirajući gledatelja, da ga učine stalno svjesnim zla i nedaća koje ga okružuju – da čovjek gledajući moju skulpturu, prateći sklop linija i odnos formi, doživi neku vrstu katarze, da mu se učini da možda i u životu vrijedi tražiti neku ravnotežu koja bi ublažila zastrašujuću dimenziju ugroženosti i sigurnosti.«
 
Put prema apstrakciji
 
Počeci kiparkoga rada Ane Bešlić započinju u prvoj polovici pedesetih, u okvirima socijalističkog realizma, no ubrzo se kontekst njezinoga umjetničkog djelovanja proširuje. Već ranih pedesetih godina Ana Bešlić realizira skulpturu koja nagovještava njezine buduće preokupacije. »Torzo« iz 1953. i 1954. pokazuju pravac u kojem će se razvijati njezin stvaralački senzibilitet. To su prvi pokušaji reduciranja oblika, forme svedene na svoj praoblik te radovi koji obilježavaju fazu asocijativnih formi, kada ona razrađuje određenu ideju oblikovanja pune forme organskog karaktera. Ohrabrenje za ovakav skulptorski izraz Ana Bešlić ima u modernoj europskoj skulpturi, osobito skulpturi H. Arpa, H. Moorea i C. Brancusija, u čijim je skulptorskim rješenjima vidjela ono što ju je zanimalo i inspiriralo: čiste oblike reduciranih oblika koji asociraju na ljudsku figuru, plastičke kompozicije kao odnos mase i šupljine. Prostor oko skulpture i šupljine u njoj obrađene su i jednako vrijedne kao i pune forme. Njezin plastički senzibilitet obilježio je niz radova ove faze: »Ženski torzo« iz 1954.,  »Materinstvo« iz 1956., »Spojene forme« i »Dvije forme« iz 1959. te »Grupa« iz 1962. To su oblici koji podsjećaju na uprošćene forme ljudskog ili životinjskog torza, a koji će se razviti do slobodih plastičnih oblika, bližeći se sve više apstrakciji. Svoju četvrtu samostalnu izložbu Ana Bešlić je priredila u Subotici 1963. Tada je izložila radove kojima pruža uvid u radove ove, asocijativne faze, a koji pokazuju početak odvajanja njenih skulptura od svijeta predmetnosti te put do nastanka predmeta slobodnog, plastičkog oblika. U jednom intervjuu 1958. godine Ana Bešlić je izjavila: »Moja umjetnost je apstraktna, ili bar nefigurativna. Međutim, nisam još uspjela, i ne znam hoću li uspjeti osloboditi se ljudskog, animalnog i biljnog elementa.« To će uspjeti krajem šezdesetih godina.
Skulptura u prostoru
 
Ana Bešlić je u to vrijeme, točnije 1957. godine, jedna od osmero kipara osnivača grupe »Prostor 8« (tu su još: Olga Jančić, Jovan Soldatović, Ratimir Stojadinović, Jovan Kratofil, Miša Popović, Miloš Sarić i Aleksandar Zarin), koji su željeli dati doprinos simbiozi skulpture, arhitekture i njihove okoline, izlagati u slobodnom prostoru te komunicirati svojim skulpturama i s onima koji nisu posjetitelji galerija. Ova je manifestacija i programsko usmjerenje grupe dalo Ani Bešlić priliku realizirati svoje zamisli i u slobodnom prostoru.  Jedna od skulptura izlaganih  s »Prostorom 8« (»Krila«) bit će kasnije otkupljena i postavljena na Palić.
Ana Bešlić je potpuni raskid s predmetnim svijetom postigla u razdoblju sfere, koja traje od 1966. Preokupirana samo plastičkim problemima, ideja o masi oslobođenoj svih tematskih i ilustrativnih određenja dobila je oblik u ciklusu skulptura pod nazivom »Otvorena forma«. Djela su to glatke površine i sfernih oblika, pri čijoj izradi kao novi izražajni materijal autorica unosi boju, a kasnije i poliester. Nastaju brojne varijante na temu »Otvorenih formi« s karakterističnim usjekom čiji je intenzitet varirao. Ne radi se tu o pasivnoj masi reducirane forme već je ona, kako sama autorica tumači: »…uprošćena i zatvorena forma do te mjere da je bio potreban jedan fizički zahvat – jedan usjek u glatku površinu kako bi se ona otvorila…  i otkrila svoju unutarnju napetost.« 
 
Stvaralačka invencija
 
Stvaralačka invencija Ane Bešlić rezultirala je tijekom 1979. i izradom varijanti portreta s istim zakonitostima forme i volumena kao na tzv. bojenim loptama, odnosno »Otvorenim formama« i »Dvobojnim skulpturama«, uklapajući karakteristične crte glave u loptasti volumen, što je ustvari nastavak razrade već započete teme davne 1959., kada je realizirala svoj »Autoportret«. O načinu realizacije portretnih skulptura Ana Bešlić je jednom prigodom rekla: »Kod izbora modela bilo mi je jedino važno da karakteristične crte glave i impresiju koju nosim o određenoj ličnosti mogu uklopiti u formu koja mi odgovara…« Portrete je poput drugih svojih skulpturalnih cjelina radila u različitim materijalima: bronci, fiberglasu, mramoru i poliesteru, umjetnom, lakooblikujućem materijalu čiju tehniku svladava tijekom stipendijskog boravka u Njemačkoj 1969., u tvornici Bayer. Uslijedio je ciklus »Jastuci« u bijelom poliesteru, koji ima predmetnu temu, koja je međutim svedena do znaka. Kao posljednji likovni izričaj, a nakon što prestaje raditi skulpturu, 1995. i 1997. nastaje serija slika izrađenih pastelom, kredom ili drvenim bojicama, s prikazom jednostavnih geometriziranih oblika u naglašenoj plošnosti slike.
 
Djela u Subotici
 
Ana Bešlić je svoj čitav radni vijek bila vezana za Suboticu, unatoč činjenici da je živjela u Beogradu. O tome  svjedoči činjenica kako je u Subotici često izlagala, činjenica kako je u slobodnom prostoru Subotice postavljeno više njezinih spomenika i skulptura. U Subotici je održala i svoju retrospektivnu izložbu 1983., a svojem zavičajnome gradu je ostavila i zbirku skulptura. Radi se o ukupno dvadeset, iz različitih stilskih razdoblja. Mnoge od tih skulptura predstavljale su tadašnju Jugoslaviju po likovnim središtima svijeta. Tom je prilikom izjavila: »Zbirka koju poklanjam ovom gradu neće biti tuđin u ovoj sredini. Ona će samo nastaviti dijalog koji već godinama traje između ovdašnjih građana i mojih skulptura rasutih po ovom lijepom gradu.« Legat Ane Bešlić danas se čuva u Gradskom muzeju u Subotici, izlaže se povremeno kao cjelina ili u pojedinačnim jedinicama, čekajući da jednom dobije prostor u kojem će zajedno s drugim legatima koji se čuvaju u Gradskom muzeju biti stalno dostupan javnosti. 
Skulptura koju je prvu realizirala u Subotici jest »Talija« postavljena 1951. na Ljetnoj pozornici na Paliću, kao svojevrsni spoj arhitekture i skulpture, a 1955. realizira spomenik »Majka i sin« u Aleksandrovu te portrete Miška Prćića, Mije Mandića, Aksentija Marodića, Matka Vukovića i Istvána Iványija. Spomenici su to koji pokazuju elemente realističkih obilježja, ali s elementima modernosti, kako u smislu otklona od socrealističkog tretmana skulpture tako i u smislu plastičkog oblikovanja koji se postupno uprošćava. 
U skladu s programom grupe »Prostor 8« kojoj je pripadala, Ana Bešlić 1957. realizira skulpture »Ptice« i »Krila«. »Ptice« su postavljene na Palić 1957. u sklopu uređenja Palića, a na današnje mjesto skulptura je pomaknuta 1964. kada je izložena u okviru izložbe skulpture na otvorenom. »Krila« su izlagana na izložbama »Prostora 8«, a kasnije su otkupljena i postavljena na Paliću. Danas predstavljaju jedan od simbola Palića. Skulpture su ovo koje se stilski uklapaju u stvaralačku fazu Ane Bešlić označenu kao faza asocijativnih formi, odnosno formi koje asociraju na predmetnu stvarnost. »Spojene forme« (1959.) i »Grupa« (1962.) skulpture su koje su postavljene u Subotici s tendencijom da ostvare suživot s okolicom, a vrhunac su asocijativnih formi Ane Bešlić. »Grupa« (1962.) danas, na žalost, više ne postoji, dok se njen drugi primjerak nalazi na Novom Beogradu. Obadvije su izlagane na više izložbi prije nego što su otkupljene i postavljene ispred Nove Općine, odnosno ispred Zdravstvenog centra »Majka i dijete« u Subotici. Idućih su godina u okolici Subotice realizirani »Baklja sjećanja« u Bajmoku 1971., »Matija Gubec« 1973. u Tavankutu te »Blaško Rajić« 1992. Oblikovani su u sklopu pojedinačnih figurativnih iskoraka, i to u vremenu kada Ana Bešlić radi na realizaciji apstraktnih »Otvorenih formi« i »Dvobojnih skulptura«.
 
Recepcija i nagrade
 
O stvaralaštvu Ane Bešlić pisali su brojni likovni kritičari iz zemlje i inozemstva, a monografski osvrt na njezin rad sažela je Katarina Ambrozić u izdanju objavljenom povodom održavanja njezine retrospektivne izložbe 1983., održane u Gradskom muzeju u Subotici. Godine 2005. subotički redatelj Rajko Ljubić snimio je dokumentarni film o njezinom životu i radu, Vesna Majnher 2007. snima dokumentarni film »Iskazi i kazivanja srpskih vajara – Ana Bešlić«, a 2008. godine u okviru izdanja Biblioteke »Žene u srpskoj umjetnosti« objavljena je knjiga »Ana Bešlić (1912.-2008.)« autora Miška Šuvakovića i Jerka Denegrija. 
Za svoje je umjetničke realizacije Ana Bešlić više puta nagrađivana, kako na izložbama tako i na brojnim natječajima. Godine 1980. dobila je u Beogradu Listopadsku nagradu, 1983. nagradu dr. Ferenc Bodrogvari u Subotici, Forumovu nagradu u Novom Sadu te 1997. u Subotici nagradu Pro urbe. 
Preminula je 26. siječnja 2008., a pokopana je na Novom groblju u Beogradu. 
(kraj)
  • Doček NS2020
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay