Kako se Hrvatska nalazila u sklopu Austro-Ugarske tako se i njezino Kraljevsko hrvatsko domobranstvo nalazilo u sklopu Austrougarske vojske. Atentatom Gavrila Principa na prijestolonasljednika Franju Ferdinanda započinje Prvi svjetski rat u kojem je sudjelovala i Hrvatska sa svojim postrojbama integriranim u Austrougarsku vojsku. Najpoznatija hrvatska postrojba svakako je bila 42. domobranska pješačka divizija, nastala spajanjem 25., 26., 27., i 28. domobranske pješačke pukovnije s područja Zagreba, Karlovca, Siska i Osijeka. Ovim pješačkim pukovnijama pridodana je i 10. domobranska husarska pukovnija (Varaždin), 37. poljsko topnička pukovnija (Zagreb) i 6. domobranska poljska topnička pukovnija. Sve ove pukovnije (pješačke, husarske i topničke) tvorile su 42. domobransku pješačku diviziju. Ratni put ove divizije, poznate i kao Vražja divizija, započinje u Srijemu kao dio prvog udara prema Srbiji, a sudjeluje i na srbijanskoj bojišnici u bitkama na Ceru i Kolubari. Nakon ratovanja na području Srbije Vražja divizija se istaknula u zauzimanju Crne Gore, koncem 1915. Krajem siječnja 1916. prebačena je na galicijsko bojište (Ukrajina), a zadnja bojišnica na koju je prebačena, u veljači 1918., bila je talijanka gdje je divizija dočekala kraj rata.
Hrvatska domobranska konjica
Jedina domobranska konjička postrojba tijekom rata je bila 10. domobranska husarska pukovnija čije je središte bilo u Varaždinu, a koja se nalazila u sklopu Vražje divizije. Husarske odore početkom 20. stoljeća dobivaju nov izgled – promijenjena su oglavlja kao i drugi djelovi odore. Godine 1911. uveden je »čako« (visoka čvrsta kapa) novog oblika i materijala, izrađen od kombinacije kože i tkanine, obavijena dvostrukim crvenim gajtanom i odgovarjućim grbom. Iznad grba se nalazio gumb s monogramom vladara i mjesto za stavljanje perjanice za svečane prigode. Prigodom vježbi, umjesto visoke čvrste kape, nošena je mekana platnena kapa crvene boje s oznakama jedinice i monogramom vladara. Novi model husarskog kaputa s oznakom M.1909 ( uveden 1909. godine) bio je plave boje s gajtanima i kopčama crvene boje. Kaput je bio obrubljen crnim janjećim krznom i nosio se uglavnom prebačen preko ramena, osim u vrijeme hladnih zimskih dana. Kao i kaput, bluza je također bila plave, dok je ovratnik bio crvene boje. Hlače su bile crvene s gajtanom tamnije boje. Kao obuću husar je nosio kožne čizme s ostrugama. Od naoružanja husari su posjedovalo kratki karabin prilagođen korištenju s konja i isto tako prilagođenu konjičku sablju. Repetirajući brzometni karabin, Mannlicher kalibra, promjera 8 mm, nošen je okačen o remen preko leđa, dok se posebnim remenom pričvršćivao kundak radi spriječavaja udaranja o tijelo prilikom brzog jahanja. Sječivo sablje je bilo dugo 87 cm, držak je bio presvučen kožom, dok je ruku štitio polukružni branik od željeza. Kićanka na dršci kod običnih husara je jednostavna kožna dok su časnici nosili kićanku vezenu u raznim bojama.
Hrvati u ostalim postrojbama
Zakonom o vojnom uređenju Austro-Ugarske monarhije, oružana sila se sastojala od stalne vojske i bojnog pomorstva (zajednička vojska), domobranstva (austrijsko, ugrasko, hrvatsko...), te pučkog ustanka. Po ovom ustroju oružane sile, Hrvati su osim u Kraljevsko-hrvatsko domobranstvo bili regrutirani i u zajedničku vojsku koju je na području Hrvatske predstavljao XIII. Zbor sa zapovjedništvom u Zagrebu. Pučki ustanak predviđen je kao krajnja mjera obrane u slučaju prodiranja neprijatelja na teritorij Austro-Ugarske monarhije, a obveznici su bili osobe koje još nisu služile vojsku i osobe preko 50 godina.
Pješačke odore i naoružanje
Jedistvena boja pohodne odore koja je bila, 1909. godine, uvedena za svu pješačku vojsku je štukastosiva (službeni naziv nijanse sivo-svjetloplave boje). Kroj je također bio jedinstven za svu pješadiju dok je razlika bila u boji pojedinih dijelova odore. Hlače su se razlikovale prema ukrasnom gajtanu čija je boja ovisila o pripadnosti određenoj pukovniji, a šinjeli su se razlikovali po boji ovratnika i gumbova. Ustaljeno oružje pješaštva je bila puška Mannlicher M.1895 kalibra 8 mm s bajunetom koja se proizvodila u dvije tvornice: OEWG iz Steyera (Austrija) i FGGY iz Budimpešte. Bajunet za pušku je bio model M.1895 koji se razlikovao od ostalih bajuneta po tomu što mu je sječivo duljine 24 cm bilo s gornje strane, za razliku od običnih vojnih. Dočasnički bajuneti imali su kićansku, svinuti krak križnice, a sječivo je bilo niklovano. Od ostale prateće opreme pješak je posjedovao ranac za potrepštine, plinsku masku i lopaticu. Posebno obučeni pješaci u odredima za rovovsku borbu su umjesto kape nosili šljemove, nekoliko vrsta puščanih i ručnih granata, specijalni rovovski nož i škare za rezanje žice.
