Arhiv tekstova

Na današnji dan, 16. ožujka, točno prije stotinu godinu, rođena je čuvena kiparica Ana Bešlić. Podrijetlom sa Šara Pustare, nadomak Bajmoka, Anu je životni put odveo do Beograda, gdje je provela najveći dio privatnog i profesionalnog života. No, Ana Bešlić je nekom osobitom niti ostala vezana za zavičaj. Ostavila je svoj trag na javnim prostorima Subotice i okolnih mjesta (Tavankut, Bajmok), a ti su spomenici postali obilježja po kojima se ovaj grad prepoznaje. 

Pored javnih spomenika, Ana Bešlić je 1983. godine, nakon velike retrospektivne izložbe održane u Gradskom muzeju Subotica, a kojom je obilježila trideset godina rada, darovala gradu Subotici i dvadeset svojih skulptura iz različitih razdoblja svog umjetničkog rada. Ti se radovi danas čuvaju u Gradskom muzeju. Ana Bešlić je jedna od značajnih predstavnica suvremene jugoslavenske skulpture. Njezine početke određuju realističke forme i oblici, kada uči gledati prirodu i bogatstvo oblika. Vremenom je radoznalost vodi prema stvaranju novih oblika, koji će biti odraz njezina unutarnjeg sklopa. Faza uprošćenih formi  bila je inspirirana prirodom, te stvara pune forme organskog karaktera, a cjelokupni njezin razvojni put vodio je do apstraktnih, čistih plastičkih oblika. U kasnijim radovima je istraživala i nove materijale. Izvela je veliki broj spomenika i skulptura u slobodnom prostoru, a mnogo je puta izlagala skupno i samostalno u zemlji i inozemstvu. Dobitnica je velikog broja nagrada i priznanja.

 

Djetinjstvo i mladost

 

Ana Bešlić je rođena u Bajmoku 1912. godine. Kći je uglednog zemljoposjednika Laze Bešlića i Nine, rođene Deák. Djetinjstvo je proživjela na obiteljskom salašu na Šara Pustari, nadomak Bajmoka, zajedno sa svoje tri sestre Matijom, Vecom i Marom, družeći se, kako je govorila, s prirodom i domaćim životinjama. Osnovnu školu je završila u Bajmoku, a Gimnaziju je četiri godine pohađala u Zagrebu. Kasnije se Ana školuje u Grazu i Beču. Tijekom školovanja uči njemački i francuski. Govorila je kako je voljela promatrati arhitekturu, bečke monumentalne građevine i velike crkve. Slikanje tijekom tih školskih dana, iako pozitivno ocjenjivano, pružalo joj je tek ugodan osjećaj. U to je vrijeme, kako izjavljuje u jednome intervjuu, željela biti glumica. Inspirirao ju je mali teatar nadomak internata. Smatrala je da će kao glumica moći kroz tuđe živote proživjeti ono što nije imala hrabrosti u svojem tadašnjem, strogo određenom, strogo odgojenom. Nakon završenog školovanja vratila se na obiteljsko imanje 1932., kada je slijedilo vrijeme nastavka buržoaskog načina življenja, zabava, balova, ljetovanja i zimovanja. 

Godine 1937. Ana se udaje za dr. Kajicu Milanova, profesora filozofije, nastanjuju se u Beogradu gdje je dr. Milanov bio sveučilišni profesor. Na poticaj supruga, Ana upisuje prvo školu keramike, a potom, 1939. godine, polaže prijemni ispit na Odsjeku za kiparstvo pri Akademiji likovnih umjetnosti u Beogradu, kada počinju njezine avanture u svijetu umjetnosti, koje bivaju prekinute zahuktavanjem Drugoga svjetskog rata. Ratne godine Ana Bešlić provela je izvan Beograda, na imanju svojih roditelja u Bajmoku. Godine 1945. nastavila je studij kod profesora Sretena Stojanovića i Radeta Stankovića, diplomirala je 1947. godine, a poslijediplomski studij u klasi vrsnog pedagoga Tome Rosandića završila je 1949.  

 

U Rosandićevoj radionici

 

Kiparska djelatnost Ane Bešlić započinje u vrijeme kada je jugoslavensko kiparstvo bitno određivao socijalistički realizam. Iz toga vremena u Gradskom muzeju Subotica čuvaju se njezini kiparski radovi pod nazivom »Radnik« (1948.) i »Glava djevojke« (1949.) Vrijeme je to kada se poslijeratna umjetnost razumije kao stvaralaštvo koje ima određenu funkciju u poslijeratnom društvu. Pojedinačni kreativni izraz mogao se razvijati unutar strogo određene tematike (revolucija, klasna ravnopravnost, obnova u duhu socijalizma i sl.), no sama oblikovna rješenja postupno su modificirana od realističkih prema modernijim formama. Socijalistički realizam postupno je omekšavao oblikovne forme, a istodobno je tematski ostao vjeran društveno-političkom kontekstu. Godine koje Ana Bešlić provodi u Majstorskoj radionici Tome Rosandića (od 1950. do 1955.), zajedno s još  petero kipara, pridonijele su otklonu od realizma te približavanju novom načinu oblikovanja formi i mogućnosti eksperimentiranja. Majstorske radionice osnovao je Savjet za znanost i kulturu 1948. godine, kojima je upravljao majstor, slikar ili kipar, koji je suradnike birao putem natječaja. Rad u radionici je trajao četiri godine, nakon čega je polaznik dobio najviše zvanje. Rad u ovoj radionici bio je presudan za formiranje modernoga kiparskog stila Ane Bešlić. Kipar Toma Rosandić, predstavnik moderne skulpture jugoslavenskoga prostora  prve polovice 20. stoljeća, pokazao se vješt u poravnavanju interesa aktualnoga društva i politike te umjetničke težnje za autonomnim izrazom. No, pored značajne uloge majstora, na oblikovanje osobnih stilova kipara toga vremena, značajni utjecaj imalo je i otvaranje granica tadašnje države prema zapadnim zemljama te putovanja na studentske ekskurzije, npr. u Pariz. Na prvu ekskurziju u Pariz pošli su 1952. godine te su posjetili Rodenov muzej i Muzej moderne umjetnosti. Stečene dojmove sažela je Ana Bešlić: »Bili smo iznenađeni, nepripremljeni i duboko uznemireni. Nakon jednoobraznosti socijalističkog realizma otkrivalo se ovdje mnoštvo mogućnosti neslućenih, neobičnih, čak neshvatljivih.« 

 

Veze sa Suboticom

 

Iako živi i radi u Beogradu, Ana Bešlić je tih poslijeratnih godina prisutna i u likovnom životu Subotice, koji je nakon Drugog svjetskog rata dinamizirao i oživio Kurs figuralnog crtanja, vođen od strane slikara Andraša Hanđe. Pri kraju poslijediplomskog studija, Ana Bešlić po prvi put izlaže na jednoj izložbi i to u prosincu 1949. godine u Gradskom muzeju na »Izložbi slika i skulptura likovnih umjetnika Subotičana«. Godine 1954. Ana Bešlić s Majstorskom radionicom izlaže u Beogradu u ožujku, a iste godine u rujnu u Subotici, zajedno s Đorđem Bošanom (tom izložbom obilježeno je i otvorenje Gradske izložbene sale, prve namjenske dvorane za izlaganje umjetničkih ostvarenja u Subotici). Na ovim izložbama Ana Bešlić je prikazala kako radove realističkih obilježja, tako i one na kojima se očitavalo traganje autorice za izražajnom formom, one koji nagovještavaju njezine asocijativne forme, svedene na čist plastični oblik, snažnog unutarnjeg naboja. 

Prva intervencija Ane Bešlić u slobodnom prostoru u Subotici jest »Talija« (1951.), ženski akt postavljen na Ljetnoj pozornici na Paliću, primjer je spoja skulpture i arhitekture. U to je vrijeme Ana Bešlić već u Majstorskoj radionici Tome Rosandića,  te ona kao dio tima radi i na realizaciji »Spomenika žrtvama fašizma« koji je izrađen prema idejnom projektu Tome Rosandića, a otkriven 1952. godine. Ani Bešlić je povjerena i izrada nekoliko portretnih bisti (Miška Prćića, Mije Mandića, Aksentija Marodića i Istvána Iványija), te spomenika »Majka i sin« u Aleksandrovu iz 1955. godine. Spomenik je to koji svojim oblikom najavljuje buduću orijentaciju autorice k formama svedenih oblika. 

U njezinim radovima očitovat će se rješenje koje je oblikovala Rosandićeva radionica: velike teme socijalističkog realizma treba provoditi individualiziranim činom predstavljanja neke situacije. Godine koje slijede donosit će nova oblikovna rješenja Ane Bešlić. Težit će, kako je govorila, skulpturi oslobođenoj tematskih određenja, formi koja sama po sebi ima svoje opravdanje i svoj unutarnji zakon, skulpturi koja nije iluzija stvarnosti već nova stvarnost sa svojim specifičnim zakonima.

(nastavak u idućem broju)