Arhiv tekstova

Poput mnogih zanata koje su pregazili vrijeme i tehnologija, i zanat kolara je u izumiranju. Kolari su izrađivali i popravljali zaprežna kola, fijakere, čeze, poljodjelske alatke i pribor, te drvene dijelove alatki, koje su se rabile u kućanstvima. Ljudi koji su svojedobno s ponosom nosili zvanje majstora ovoga zanata danas su malobrojni i mahom »troše« osmu životnu dekadu. Jedan od njih je i majstor Ivan Mihaljev, Sonćanima poznatiji po nadimku Carić. Po dostupnim podatcima, jedini je živući kolar s diplomom majstora u Zapadnobačkom okrugu. U svijet zanatstva stupio je davne 1944. godine, a najzanimljivija je istinita anegdota o njegovoj promjeni zanimanja već u samom početku šegrtovanja. 

ŠEGRTOVANJE: »Šegrtovanje sam započeo kod tada poznatog sonćanskog šnajdera majstor Ivana Đanića. Kako još nisam imao punih 14 godina, otac nije mogao s majstorom potpisati ni ugovor o šegrtovanju. Započeo sam naukovanje na riječ, a kod majstora se radilo od jutra do večeri. Najveća muka bila mi je odlazak po mraku od majstora do kuće. Nisam dugo izdržao, priopćio sam ocu problem. Nije baš prošlo glatko, no, umiješao se i brat Antun i ‘kućno vijeće’ je odlučilo da nastavim izučavanje kolarskog zanata u bratovoj radioni«, prisjeća se početka šegrtovanja majstor Ivan. Većinu naukovanja šegrti su provodili kod majstora, teoriju su slušali tri puta na tjedan i to u vrijeme kad se ne bi »krnjila« praksa. Nakon četiri godine izučavanja zanata i dobivanja zvanja pomoćnika Ivan se uposlio u novoosno-vanom PK »Mladi borac«. Radio je u struci kao pomoćnik, a poslije odsluženja vojnog roka napustio je poduzeće i uposlio se kod majstora Franje Ačajia, koji se u Sontu doselio iz Telečke i otvorio obrtničku radionu. Šezdesetih i ranih sedamdesetih godina prošloga stoljeća u Sonti su radila tri obrtnika kolara i svi su imali dosta posla, sve do uvođenja u najširu uporabu industrijski rađenih špeditera. »Špediteri su ubili čari i ’paoršaga’ i ’majstoršaga’. Jesu oni i praktičniji, i brži, i veća im je nosivost, ali su hladni. Nekada, kad bih pogledao drvena kola, već bih po nekom osobnom pečatu znao koji ih je majstor izradio, a špediteri su svi isti, svi su izašli ispod stroja. I drvo ima dušu, to osjeti svaki pravi majstor i ukoliko mu tu dušu osjetite, dopustit će vam da ga oblikujete kako god ste zamislili«, kaže Ivan. 

NAJVEĆI IZAZOV: Najveći izazov za svakoga kolara bila je izrada novih seljačkih, ili kako ih Sonćani zovu, »vatrenih kola«. Sve drvene dijelove majstor bi izrađivao ručno, uz pomoć najjednostavnijih strojeva, ili točnije rečeno pomagala i ručnih alata. Počinjalo bi se od izrade kotača. Glava se izrađivala od brijesta, na jednostavnom strugu, drvene žbice, po dvanaest za svaki kotač ručno. Vanjski dio kotača, naplatak, izrađivao bi se iz šest dijelova od hrastovine, eventualno od jasena. Na svakom od tih dijelova bušile bi se po dvije rupe za žbice, a svih dvanaest bušilo bi se i u glavi. Bušile su se tijesne rupe, žbice su se nabijale u njih uz pomoć čekića od 5 kg težine. Glava bi se pritom alkama zaštitila od pucanja i raspadanja. Na isti su se način na žbice nabijali i naplatci. Ovako obrađen, kotač je bio kompaktan, niti jedan dio ne bi se mogao odvojiti bez lomljenja i bio je pripremljen za naglavljivanje na osovinu. U glavu bi se upucavala »puška«, vrsta ležaja koja je štitila drvo od ojedanja. Ovaj ležaj podmazivan je kolomašću. Zadnja osovina kola bila je fiksirana, a prednja je jakim klinom povezivana za pod i »srčanicu«, motku debljine 7-8 cm, koja je povezivala »pridnji i stražnji trap« u osnovu kola. Na osnovu su nadograđivane »lojtre i šaraglje«. Patos su tvorile drvene daske debljine 2 cola. Još se dodavao »jarmac«, papuča za penjanje na kola i ruda od bagrema ili jasena. Duljina kola mjerila se »na šuv«. Radila su se kola, ovisno o porudžbini, duljine od 7 do 12 šuva. Sva kola su bila unikatna, svaka su se radila sukladno platežnim mogućnostima i potrebama poručitelja. Ukoliko je poručitelj bio spreman platiti, cifralo se više, takva kola bi bila nadaleko poznata. 

Danas majstor Ivan sa suprugom Agicom staračke dane provodi u adaptiranim prostorijama u kojima je nekada bila njegova obrtnička radiona. U mirovini je od 1996. godine. Kućni proračun dopunjava u priručnoj radioni, koju je uredio za svoju dušu. »I danas ljudima popravim pokoju alatku, a uživam u izradi sitnije drvene galanterije. Tako sam se dosjetio napraviti luster od kotača drvenih kolica i da vidite, odnesen je u Njemačku. Kasnije sam imao porudžbine za onoliko lustera koliko mogu izraditi, no, rat je i to prekinuo. Danas nisam u stanju provoditi puno vremena u radioni, više ne slušaju ni noge, ni ruke, ni oči. Jedino žalim što u zanatu nemam nasljednika. Sin Stevan i unuk Ivan imaju svoja zanimanja, a kruh zarađuju u matičnoj domovini i dolaze samo povremeno. Ne znam gdje će završiti sve ove alatke, godinama sve vrjednije. Nešto ću donirati ‘Šokadiji’ za njihovu etno-kuću, to će biti moj doprinos jednoj veličanstvenoj ideji. Moramo što više našu bogatu tradiciju očuvati i prenijeti našim potomcima«, kaže nam na koncu majstor Ivan. Žal za mladošću, ili žal za zanatom koji je istodobno i umjetnost, zanat koji ima dušu. A i drvo ima dušu.                                                     g