Arhiv tekstova

Ljubav ima magičnu snagu ljudske privlačnosti, povezanosti i odanosti. Izraz je čovječnosti, manifestacija ljudskosti, simbol humaniteta. Neki je jednostrano vezuju uz seks, priznaju samo spolnu ljubav, a to je vrlo usko, preusko motrište. Tako je jedan seksolog, u bivšem komunističkom sustavu, napisao: »Postoji spolna želja bez ljubavi, ali nema ljubavi bez spolne želje, tzv. platonska ljubav je iluzija, odnosno oblik zavaravanja samoga sebe«. Kakva lažna poruka mladeži, poglavito mladim ljudima koji snažno i iskreno vole? Za njih je ta poruka doista oblik seksološkoga zavaravanja i zavođenja.

Ljubav je nešto posve drugo. Njezino značenje je mnogo šire i univerzalnije. Fenomen ljubavi ima duboko filozofsko, antropološko, psihološko, sociološko, pedagoško, etičko i teološko značenje. Ljubav je u biti snažan osjećaj, emocionalna dispozicija, stav, naklonost, afinitet i zanimanje za druga bića ili objekte; čuvstvo privrženosti, odanosti, međusobne povezanosti i pripadnosti. Ona je tvorac dobroga, uzvišenog, snažnog, toplog i humanog. Ona je škola altruizma koja oplemenjuje ljudska bića. Za našu temu važna su tri oblika ljubavi – roditeljska, pedagoška i kršćanska ljubav.

RODITELJSKA LJUBAV: Majčinska i roditeljska ljubav je simbol nesebičnoga darivanja i žrtvovanja i u suglasju je s djetetovom potrebom za ljubavlju. Djetetu je potrebna osjećajna vezanost uz njemu najdraža bića – uz svoje roditelje. Potrebni su mu roditeljski osmijesi, dodiri, maženja, igre, šetnje, susreti, razgovori. Bez toga su djeca potištena, nemirna, tužna, žalosna. Već prilikom prvih dodira s djecom, na temelju njihovih reakcija, možemo prepoznati koja su u obiteljskom domu bila okružena radosnom atmosferom ljubavi i razumijevanja, a koja osjećajnom hladnoćom i grubošću.

Djetetova potreba za ljubavlju nije samo velika nego je i životno bitna. Njegov tjelesni i psihički razvitak ne ovisi samo o hrani, odjeći, čistom zraku, vodi i kretanju, nego i o radosnoj, ljubavlju protkanoj osjećajnoj klimi u kojoj živi. Mala djeca smještena u dječje domove i uz vrlo povoljne higijenske uvjete i dobru ishranu, slabunjava su, boležljiva, slabo napreduju, jer pate zbog nedostatka roditeljske blizine i ljubavi. Riječju, roditeljska ljubav najvažniji je preduvjet za normalni tjelesni i psihički, intelektualni, emocionalni i moralni razvitak djeteta.

PEDAGOŠKA LJUBAV: Ljubav je inspiracija i osnova odgojne djelatnosti. Svekoliki odgoj se rađa iz duha ljubavi i samo se iz toga duha i može roditi. Tu spoznaju naročito su naglašavali predstavnici kulturne i aksiologijske (vrijednosne) pedagogije Eduard Spranger, Georg Kersehensteiner i drugi. To pedagoško motrište u nas je između dva svjetska rata zastupao Pavao Vuk-Pavlović. On utemeljuje odgoj u duhovnoj ljubavi, u kojoj se moraju sresti odgajatelj i odgajanik, a njezin konkretni pedagoški izraz je odgajateljska ljubav.

Odgajateljska ljubav cilja na obogaćivanje odgajanika odgojnim vrijednostima, gleda u njemu ono što bi on trebao biti, usmjerena je na pozitivno i na budućnost, pretpostavlja prihvaćanje i uzvraćanje, jer je posve jasno da je samo primljena i prigrljena ljubav trajna moć, koja će utjecati i djelovati. Bitno je da nema i ne može biti učinkovitog odgajanja bez ljubavi. Ona je osnova i ključ pedagoškoga uspjeha. Stoga roditelji, učitelji i svi odgajatelji na njoj bi morali zasnivati svoja odgojna nastojanja.

KRŠĆANSKA LJUBAV: Ljubav je bit kršćanstva, najviši kršćanski i katolički zakon. Jedna od temeljnih kršćanskih poruka je da treba ljubiti drugoga kao samoga sebe. Zapovijed ljubavi nalaže ljubav prema Bogu i bližnjemu.

To je u biti dvostruka zapovijed ljubavi. Krist ju je stavio u središte evanđeoske etike. U suglasju s time kršćanski apostolat i kršćanski život ljubavlju započinje i ljubavlju završava. Ona je mjera dobrote, savršenosti i svetosti.

Kršćanski, katolički život je život za druge. Vjera u Providnost istovjetna je s vjerom u Božju sveopću ljubav. Takav život i takva ljubav u obitelji božanskom snagom povezuje roditelje i djecu i sve druge članove obitelji u skladnu i radosnu obiteljsku zajednicu. Kršćanska, katolička ljubav ima sveobuhvatno značenje i osnova je istinski uljuđenog života u svakoj ljudskoj zajednici.

Ljubav doista ima magičnu moć. Temelj je odgoja, vjere, stabilnih brakova i skladnih obiteljskih odnosa, koji usrećuju djecu, roditelje i sve članove obiteljske zajednice. Stoga polazište svekolike duhovne obnove, moralne i odgojne preobrazbe mora biti odgajanje za ljubavi.