Arhiv tekstova

Iako se u predgovoru »Suza sina razmetnoga« Gundulić odrekao svojih mladenačkih drama nazvavši ih »porodom od tmine«, još se jednom vraća drami u mitološkopastirskoj igri »Dubravka« (1628.).  Ako promotrimo kada je nastala,  bit će nam jasnije zašto se vratio melodrami, naime, iste godine kada je napisana »Dubravka« (1628.), pjesnik se oženio. 

Radnju pastorale temelji na starom dubrovačkom običaju po kojemu se na blagdan Sv. Vlaha, zaštitnika grada, vjenčaju najljepša djevojka i najljepši mladić. Radnja je smještena u Dubravu, grad Dubrovnik, a glavni su likovi Dubravka i Miljenko, pripadnici dubrovačkog plemstva. U radnju se upliće podmukli i ružni pučanin Grdan koji se želi domoći plemstva ženidbom s plemkinjom. Podmitljivi suci dodjeljuju Dubravku starome Grdanu, a ne mladome, lijepome plemiću Miljenku. Kada Grdan i Dubravka, tijekom svadbene svečanosti, stupe u hram boga ljubavi Lera, on se zatrese, a Lerov se kip počne znojiti. Nakon njih ulazi Miljenko, hram se prestane tresti, a lice boga Lera se razvedri. Zraka sunca obasja Miljenkovo lice što uplaši pripadnike vlastele te oni to shvate kao znak s neba i Dubravku dodijele Miljenku. Strktura je temeljena na antitezi: pastirima su suprotstavljeni satiri, ljepoti ružnoća, slobodi ropstvo, a pravdi licemjerje. Osnovni je motiv ove pastirske igre od tri čina ljubav prema rodnome gradu i njegovoj slobodi. Gundulić slavi platonistički ideal grada-države u kojemu vladaju najbolji, ali »Dubravka« je, u isto vrijeme, i utopija. Barokna kompozicija djela temeljena je na načelu simetrije i antiteze. Izraženom alegoričnošću Gundulić ukazuje suvremenicima na podmićivanje,  temeljno zlo koje ugrožava dubrovačku slobodu. Iz djela iščitavamo jasnu poruku: vlast u Dubrovačkoj Republici ne smije doći u ruke bogatih građana, nego ostati u rukama vlastele jer je to volja Boga i naroda. Pastorala »Dubravka« djelo je u kojemu se veličaju temeljne vrline ljudskoga društva,  slavi ljubav prema rodnomu gradu i slobodi iz koje možemo iščitati pjesnikovu naglašenu rodoljubnu tendenciju. »Dubravka«, rodoljubna alegorijska pastorala, završava poznatim stihovima:

O lijepa, o draga, o slatka slobodo, dar u kom sva blaga višnji nam bog je dô,

uzroče istini od naše sve slave,

uresu jedini od ove Dubrave,

sva srebra, sva zlata, svi ljudcki životi ne mogu bit plata tvôj čistoj ljepoti!