Arhiv tekstova

U hrvatskoj se jezičnoj praksi za izražavanje suosjećanja povodom smrti drage osobe rabe riječi: sućut i saučešće. Riječi su to koje se nakon smrtnoga slučaja upućuju pokojnikovoj obitelji. Nešto je rjeđe u uporabi riječ žalovanje. Kada onima koje je pokojnik ostavio želimo izraziti svoje suosjećanje, obično kažemo: 

- Primite moju sućut. (Primite moje saučešće.)

- Iskreno suosjećam s vama.

- Izražavam vam duboko žaljenje.

 

Osnovu riječi sućut pronalazimo u starom korijenu ćut koji je značio osjećaj. Ova je riječ prevedenica njemačke riječi »Mitgefühl« koja se uklopila u hrvatski jezični sustav, a njezinu potvrdu i opravdanost pronalazimo u brojnim djelima starijih i novijih hrvatskih književnika. U »Velikom rječniku hrvatskoga jezika« Vladimira Anića uz riječ sućut stoji pojašnjenje: 1. oblik sudoživljanja i empatije tuđe nesreće, suosjećanje, sažaljenje, samilost; 2. saučešće.  Riječ saučešće pronalazimo u Brodnjakovu »Rječniku razlika između hrvatskoga i srpskoga jezika«. Riječ ima dva značanja i oba su karakteristična za srpski jezik. Prvo značenje joj je sudjelovanje ili ortaštvo, kao takva zabilježena je i u starijih hrvatskih književnika, ali ju je tvorac »Rječnika hrvatskoga jezika«  Julije Benešić (1883. -1957.) označio kao riječ koja je preuzeta iz srpskoga jezika. Drugo joj je značenje sažaljenje i sućut. U Brodnjakovu je Rječniku ovo značenje obilježeno brojem 2 kojim su obilježene  srpske riječi koje su u hrvatski jezik ušle nakon 1918. nastojeći istisnuti odgovarajuću hrvatsku riječ. Ta je riječ rusizam prihvaćen u srpskome jeziku.

Žalovati je riječ koja u oba jezika dijelom ima istovjetno značenje:  žaliti se, tužiti se. U hrvatskome se jeziku značenje proširuje na izražavanje sućuti nekome zbog nečije smrti te tugovanje, oplakivanje i nošenje crnine.

Zbog svega navedenoga trebali bismo dati prednost riječi sućut jer njezinom uporabom doprinosimo obnavljanju izvornih vrijednosti hrvatskoga književnoga jezika.