Arhiv tekstova

Slikarica Slava Raškaj rođena je u Ozlju 1877. Rođena je gluhonijema pa se, zbog nemogućnosti komunikacije s ostalom djecom, povlačila u samoću. Već u ranom djetinjstvu otkrivena je njezina darovitost u slikanju cvijeća.

Od sedme do petnaeste godine života živi u Zavodu za gluhonijemu djecu u Beču. Pod utjecajem profesora, koji je prepoznao njezin talent, usavršava se u crtanju. U svojoj osamnaestoj godini, na nagovor ozaljskog učitelja Ivana Otoića-Muhe, odlazi u Zagreb kako bi pohađala slikarsku školu te polazi slikarski tečaj kod slikara Bele Čikoša-Sesije. 

Ivan Otoić omogućuje joj otvaranje slikarskog ateljea u nekadašnjoj mrtvačnici (danas Akademija likovne umjetnosti), gdje slika svoje prve akvarele. Zatvorena u svoj tihi svijet, obdarena velikim talentom, uspjela je stvoriti vlastiti slikarski izraz te potpuno ovladati tehnikom akvarela. 

No nakon kratkog vremena javljaju se i prvi znakovi bolesti – otuđenost, potreba za tihim kutcima, samoća, bijeg u prirodu. To se najviše očituje u izboru motiva: stari napušteni mlinovi, kanjon Kupe, ruševine... Zbog napredovanja bolesti i stanja potpune rastrešenosti, agresivnosti i depresivnosti smještena je u Zavod za umobolne u Stenjevcu. Pokopana je na bolničkom groblju koje je u međuvremenu zapušteno, pa je grob nesretne gluhonijeme slikarice preseljen u Ozalj.

UMJETNIČKI INDIVIDUA-LITET: Od svih hrvatskih slikara koji su se prije nje bavili akvarelom, imala je najviše osjećaja za omjer pigmenta i vode u slikarskom postupku. Stoga njezin akvarel, fluidan i lak, predstavlja upravo primjer idealnog akvarela, a jednako su lepršavo uvjerljivi i njezini pasteli. Slavini akvareli predstavljaju najviši domet hrvatskog akvarelnog slikarstva krajem 19. i početkom 20. stoljeća.

Vladimir Lunaček, jedan o onih koji su u Slavinim djelima prepoznavali snagu istinske umjetnosti, u Suvremeniku iz 1906. godine napisao je sljedeće: »Najveći je umjetnik, najveći pobjednik do nogu potučen. Pobijeđeni pobjednik to je umjetnik. Osjećajući svoju pobjedu nad prirodom, osjeća da ga je ona pobijedila. Umjetnost je što i ljubav. I odatle ista čuvstva u sretnim zaljubljenima. A sad pomislite umjetnika gluha i nijema! Umjetnika, komu je priroda oduzela jedno osjetilo da prima ljepotu prirode, kojemu je priroda oduzela jedan organ, da ne uzmogne izreći ono što ostalim svojim osjetilima osjeća i ćuti. Pa uzmite da je još k tome žena, da joj prilike, u kojima živi, nisu najsjajnije: kao da je priroda htjela da je ispituje, kako je jaka njena snaga. A onda kada se taj jaki umjetnički individualitet počinje razvijati, kada je sretno svladao sve zapreke – onda mu pomuti pamet.«

NESRETNA SUDBINA: »Bijela kopriva«, romansirana biografija Slave Raškaj iz pera Nade Iveljić, bavi se upravo sudbinom ove nesretne umjetnice. U prvom dijelu knjige o Slavinu životu saznajemo kroz intimne ispovijesti i sjećanja njezinih najbližih, okupljenih oko samrtničke postelje Slavine majke Olge. Slike iz Slavina života, osjećaj krivnje i zdvajanje nad nesretnom sudbinom rano preminule slikarice, otkrivaju nam se kroz svjedočenja roditelja Olge i Vjekoslava Raškaja, brata Jurja i sestre Paule, ali i drugih likova važnih za razumijevanje Slavna života i rada. Slikar Bela Čikoš Sesija, jedan od najvažnijih likova u Slavinu životu, prijateljica Lenka, Ivan Otoić, ravnatelj Zavoda za gluhonijeme, ali i sluškinja Jana Glad, svojim će sjećanjima doprinijeti boljem razumijevanju ove velike i nedovoljno priznate hrvatske slikarice.

U drugom dijelu knjige Nada Iveljić, kroz niz intimnih zapisa i stihova, još više potencira sudbinu žena umjetnica na našim prostorima, naglašavajući njihovu sudbinsku obilježenost i neshvaćenost, život prepun nerazumijevanja i odricanja koji često vodi ka tragičnom kraju.  Kao dokaze za to navodi, pored Slavine priče, i biografije ilirke iz Karlovca Dragojle Jarnevićeve te hrvatskog Andersena Ivane Brlić-Mažuranić. Tekstovi su u ovom dijelu knjige često nedorečeni i pomalo površni, ali ipak potvrđuju misao o obilježenosti i tragičnom usudu kojem se ne može pobjeći. Jer, i sama autorica pronalazi u svojem životu neka uporišta vrlo slična onima koja dominiraju i životima navedenih umjetnica. »Bijela kopriva« kao da je od prvih redaka išla upravo prema spoznaji kojim knjiga i završava. Nakon ispričane priče o velikoj slikarici  i sama autorica stoga zaključuje:

»Milijuni stranica ispisani su o umjetnosti, a da ništa nisu promijenile. Ona je bila i ostala kucanje preplašenog srca u mraku.«