Arhiv tekstova

U izdanju prestižne nakladničke kuće »Profil« u svibnju bi se trebale pojaviti dvije slikovnice čija je autorica Marina Balažev (1978.) podrijetlom iz Bačkog Brega. Riječ je o naslovima »Šara bubamara na glavi jednog dječaka« i »Kako spavaju bubamare«, namijenjenim djeci uzrasta do četiri godine. Marina od 1998. živi u Zagrebu, gdje trenutačno završava studij kroatistike i komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu. Živeći u hrvatskoj prijestolnici, više godina je radila u međunarodnim tvrtkama na poslovima marketinga, te kao odgojiteljica u obiteljima.

Budući da ste apsolventica kroatistike i komparativne književnosti, ne iznenađuje Vaše otiskivanje u književne vode. No, zašto baš knjiga za djecu? 

U pravu ste što se mene i književnosti tiče, nekako, otkako se sjećam oduvijek čitam, valjda je i izbor studija došao nekako sukladno tome. Zašto baš za djecu?

Pa već nekoliko godina puno radim upravo s djecom te dobi čija je mašta nevjerojatna, sve ih zanima, sve žele znati, uče nevjerojatno brzo i potrebno je puno ideja ne bi li ih se animiralo. I tako, kroz igru s njima, slušajući što vole i što ih zanima, nastao je i ciklus kratkih priča o bubamari.

Kako to da ste se odlučili baš za lik bubamare? 

Djeca vole medvjediće, ježeve, vlakiće, cvjetiće... praktički oko svega možete ispresti priču, ali jedan mali Filip najviše voli bubamare, »bubamalice« kako on kaže, i tako malo po malo nastalo je šest priča o Šari bubamari.

Tko je ilustrirao Vaše priče?

To je učinila kiparica s puno izložbi iza sebe Antonija Balić-Šimrak, koja svoje interese širi i na slikarstvo. Kako i sama radi s djecom, kao docentica na Učiteljskom fakultetu u Zagrebu za metodiku likovnih umjetnosti za predškolsku djecu, rado je pristala na suradnju.

U razgovoru ste spomenuli kako je upravo ona najzaslužnija da slikovnica uopće postoji, kako to?

Pa, stvari su izgledale ovako: tekst je bio tu, priče su postojale, djeca su ih voljela, ali znate kako je, u svijetu odraslih se gledaju i neke druge stvari, tržište, profit itd. i nije bilo lako odlučiti se na posjet izdavačima. Ali eto, upoznala sam Antoniju i iako sam ju vidjela tek nekoliko puta u životu, jednostavno sam nazvala i spomenula slikovnicu i kako mi treba netko tko će ju oslikati. Od prve je pristala, bez komplikacija, kao da se radilo o šalici kave a ne o tjednima rada!

Antonija je to ilustrirala tehnikom svilenog kolaža što je novitet, kako su izdavači reagirali na to?

Obišla sam hrpu izdavača! Stvarno. I moram priznati, čak i oni koji zbog financijskih i drugih razloga nisu razmatrali mogućnost objaviti knjigu, bili su oduševljeni crtežima. Vidjet ćete, sve je veselo, puno boja!

Osim tehnike oslikavanja posebnost slikovnice je i u tome što je namijenjena za, kako kažete, interaktivno komuniciranje s djetetom. Možete li to malo pojasniti?

Dob do četvrte godine smatram uistinu najvažnijim razdobljem u životu djeteta i od velike je važnosti posvetiti mu kvalitetnu pažnju upravo tada. Jer, možete cijeli dan provesti s djetetom ali ako ste nervozni, ako ste mislima daleko i razmišljate o poslu, obvezama i problemima, dijete će to osjetiti. Kroz ove slikovnice, čitanje postaje interaktivna igra u kojoj sudjeluju i dijete i onaj tko čita. Uključeno je puno pokreta koje dijete pokušava izvesti i ubrzo i samo počinje pričati priču. Ili, kao u »Šari bubamari na glavi jednog dječaka«, bubamara sleti na glavu djeteta, hoda, pleše i ako im stavite prste na tjeme dok im pričate priču to će za njih biti pravi doživljaj jer na taj način se priča s bubamarom događa upravo njima.