Arhiv tekstova

Kunići su, prema pronađenim fosilnim ostacima starim 30-40 milijuna godina, živjeli širom Europe, no u ledenom su dobu bili prisiljeni povući se u južnije krajeve. Feničani su ih oko 1100 godina prije Krista pronašli na Pirenejskom poluotoku i sjevernoj Africi te su njihovo meso vrlo brzo započeli koristiti za prehranu. U drevnom Egiptu kunići su bili simbol plodnosti i života, a Rimljani su današnju Španjolsku prozvali Hispania – zemlja kunića. Iako ih Rimljani nikada nisu uspjeli pripitomiti, uspijevaju uzgojiti prve polu-pripitomljene pasmine, te ih naseljavaju po cijelom Carstvu. Prvu domaću pasminu (Champagne De Argent), koja se uzgaja i danas, uzgojili su francuski redovnici.

OBILJEŽJA KUNIĆA: Opće je prihvaćeno mišljenje da su kunići mirne, plašljive životinje koje samo sjede u kavezu i nešto grickaju. Međutim, kunići su vrlo društvena, umiljata i inteligentna bića. Veći dio dana i noći provode u spavanju ili dremuckanju, ali uvijek imaju vremena za igru. Kao i sva druga živa bića imaju potrebu za komuniciranjem, koje se odvija kroz  njihov vrlo razvijeni govor tijela. Vole kada ih se gladi po leđima, glavici i oko ušiju, a ako ih se na trenutak zanemari, znaju i zagrepsti kako bi podsjetili da se nastavi sa započetim »poslom«. 

Što se tiče tjelesnih karakteristika, sluh im je iznimno dobar – pa nemaju bez razloga tako velike uši. Mogu ih okretati u svim smjerovima kao radare pomoću kojih primaju veliku količinu informacija iz svijeta koji ih okružuje. Velike oči, smještene sa strane, omogućavaju im vidokrug od skoro 360 stupnjeva, a njuh im je glavni oblik komunikacije. Iz njega razaznaju dob, spol, društveni i reproduktivni status druge jedinke, a pomaže im i pri prepoznavanju ljudi. 

Uzgajivači kunića najviše se odlučuju za  belgijske, kalifornijske ili novozelandske bijele kuniće, a također se uzgajaju i pasmine kao što su orijaši ili njemački šarci, te ovnoliki kunići. Pasmine kunića se mogu križati između sebe unatoč tomu što se vizualno znaju prilično razlikovati. Tako su križanci krupnije belgijske, i sitnije ali otpornije novozelandske pasmine svoje utočište našli i kod obitelji Suturović iz Subotice. Mira i Ivan Suturović bave se uzgojem kunića više od dvadeset godina, tijekom kojih su iskusili da je križanac ovih dviju pasmina najbolji u uzgoju za vlastite potrebe i sitniju prodaju. »U početku bavljenja zečevima uzgajao sam belgijsku pasminu, koja je bila osjetljiva na bolesti, osobito na ubode komaraca, koji ih iscrpljuju i prenose bolesti, prvenstveno miksomatozu. Na preporuku iskusnog uzgajatelja sitnih životinja, pokušao sam ih pariti s novozelandskom pasminom, što je rezultiralo sitnijim ali otpornijim križancem«, navodi Suturović, zadovoljan sadašnjom kvalitetom svojih kunića.

SMJEŠTAJ I HIGIJENA: Osim kvalitete zečjeg mesa, obitelj Suturović odlučila se za uzgoj kunića i zbog prostornih uvjeta u gradu, koji za razliku od onih na Čikerijskom salašu, gdje su ranije živjeli, ima svojih ograničenja. Tako su izradili desetak kaveza koji su dovoljno veliki da se u njih mogu smjestiti posuda za hranu i vodu, stelja u koju kunići vrše nuždu, a ostane još dovoljno mjesta i da se kunić može slobodno protegnuti. 

Zečevi su vrlo čiste životinje, čistije od mačaka. Nemaju nikakav miris, što je, kažu, odgovarajuće i radi održavanja dobrosusjedskih odnosa. Dobar dio vremena provode u čišćenju svog krzna, a linjaju se svaka tri mjeseca. 

Higijena je najbolja obrana od infekcija, koje su jedan od najčešćih razloga nedovoljnom iskorištenju hrane, slabom prirastu, slaboj produktivnosti, visokom mortalitetu. Ulaganje u higijenu je nedvojbeno preduvjet kvalitetne proizvodnje.

»Mnoge zabrinjavaju navike kunića po pitanju obavljanja nužde. Na sreću ni tu nema velikih problema. Kunićima je urođeno da te potrebe obavljaju na jednom mjestu, a obično izabiraju kutove kaveza, koji se čisti prema potrebi«, objašnjava Ivan.

PREHRANA I ZDRAVLJE: Kao i sve druge životinje, zečevi zahtijevaju određenu brigu i njegu. Međutim, ponekad unatoč svoj brizi i pažnji može doći do bolesti. Životni vijek im je oko 10 godina, tijekom kojeg su najčešći problemi s probavom kao npr. proljev, nadutost ili začep, prehlada, problemi sa zubićima ili pak pojava parazita. Uzroci mogu biti hranidba teško probavljivom i jednoličnom hranom, kao i nedostatak vode i dugo mirovanje. 

Najbolja hrana za kunića je ona koja, što je više moguće, oponaša njihovu prirodnu prehranu. Prehrana zečeva sastoji se od sijena, povrća i bilja kao što su mrkva, peršin, lucerna, zelena salata, kelj, blitva, mlada pšenica i mješavina sjemenki. 

Hranjenje kunića sijenom omogućava mu da pase kao što bi u divljini i neophodno je radi bolje probave. »Važno je da sve što im dajete bude dobro oprano i posušeno, jer inače dolazi do nadutosti trbuha i uginuća. Dajem im radije manje količine sijena 2-3 puta dnevno,  a hranim ih i lucernom, tritikalom i kukuruzom koje sami uzgajamo«, priča Ivan, dodajući kako je čista i svježa voda također esencijalna za zdravlje kunića i treba im stalno biti dostupna.

U prehrani kunića korisne su i mlade, neprskane grančice voćaka jabuke i lešnjaka, koje služe i kao dobar »brus« za njihove brzorastuće zube. 

Kunići izuzetno vole i voće, osobito jabuke, kruške i banane. Ono može poslužiti kao dezert, ali u malim količinama zbog velike koncentracije šećera, koja može izazvati želju kod kunića da jedu samo slastice. Davanje slatkiša, primjerice čokolade, može nanijeti teške, pa i fatalne posljedice na njihov mali organizam. 

PLODNOST: Kunići su izrazito spolno aktivne životinje. S obzirom da su u prirodnom okruženju plijen, njihov reproduktivni sustav je osmišljen tako da osiguraju opstanak svoje populacije. Takvo ponašanje u prirodnim uvjetima je normalno i poželjno, no u zaštićenim uvjetima ono rezultira prevelikim i prečestim okotom neplaniranih mladunaca. 

»Uvijek gledam da imam jednog mužjaka i pet ženki za priplod, koje zamijenim novima svakih 4-5 godina. To je odnos koji se pokazao najboljim za naše kućne uvjete«, tvrdi Suturović, navodeći kako ženke obično imaju nekoliko legla na godinu, te da u jednom okotu može biti od 6 pa čak do 12 mladih, ovisno o mužjaku.

Kunići postaju spolno zreli vrlo mladi, s 4 do 5 mjeseci, što ne znači da se ženke ne mogu oploditi prije. Stoga obitelj Suturović muške i ženske kuniće predodređene za slasni zalogaj odvajaju, kako ne bi došlo do oplodnje. 

Kod kunića ne postoje ciklusi tijekom kojeg se ženke tjeraju, ali postoji gornja granica do kada je moguće da imaju prvo leglo, a to je 12 mjeseci starosti, nakon čega dolazi do srastanja kosti zdjelice i okot je često fatalan za ženku i mladunce. Osim toga, Suturović navodi kako se nikako ne bi trebali pariti kunići koji su u krvnom srodstvu, jer je rezultat toga okot manjeg broja mladih, a moguća je i pojava različitih bolesti kunića. 

Godišnja doba također utječu na plodnost. Pri temperaturama manjim od 10°C, kunići nastavljaju proizvoditi, ali snižene temperature dovode do pada njihove otpornosti. Međutim, prema Ivanovim riječima niske temperature podnose lakše od visokih, kada se smanjuje uzimanje hrane i prirast. Rasplodnu sposobnost smanjuju temperature više od 20°C, dok je na 30°C moguća i sterilnost mužjaka. 

Embrionalni razvoj kunića traje 30-32 dana. »Mladi kunići se kote slijepi i bez dlake, te nemaju razvijen sustav termoregulacije i stoga ih je potrebno grijati. Zečice su vrlo brižne i prije no što se okote, prave gnijezdo za mlade, od svoje dlake i lucerne«, objašnjava Ivan, dodajući kako je nedavno imao slučaj smrzavanja mladih jer ih je zečica napustila osjetivši miris štakora u blizini. Osim toga, kaže, isto se može dogoditi ukoliko osjeti ljudski miris na tek okoćenim zečićima.

Tijekom prvih 20 dana života mladunci ovise isključivo o mlijeku, a tada su gubici najveći i to ponajviše zbog loše majčinske osobine ženke i zanemarivanje legla, bolesti ili smrti majke, loše održavanog gnijezda, infekcije i pothlađivanja mladunčadi, stresa, kanibalizma. 

Rast dlake počinje nekoliko dana nakon koćenja, za 10 dana progledaju, a već za 15 dana završen je rast dlake i mladi počinju izlaziti iz gnijezda. Od  majke se odvajaju s 8 do 10 tjedana starosti, a u intenzivnim uvjetima proizvodnje već sa 4 do 8 tjedana starosti. 

MESO I KRZNO: Interes za uzgoj kunića povrh svega je kvaliteta njihova mesa, koje je, tvrde,  jako zdravo. Meso kunića sadrži malu količinu masti, malo kolesterola, a izvor je vrlo kvalitetnih bjelančevina. Obitelj Suturović proizvodi meso uglavnom za svoje potrebe, a kako je u uzgoju stalno prisutno oko pedesetak kunića, događa se da katkad višak mesa prodaju susjedima i to po nešto nižoj cijeni od one na tržnicama, koje se kreću od 270 do 300 din ∕ kg.

»Do 4. mjeseca starosti dobiva se ponajviše mišićne mase, a nakon toga uglavnom mast. Idealna težina kunića za klanje je oko 3 kg«, kaže Ivan, kojeg nikada nije zanimao intenzivni uzgoj i prodaja na veliko, kao što to rade mnogi uzgajivači. Mirovina i bavljenje poljoprivredom, kaže, dovoljni su im izvori prihoda.

Istog su mišljenja i glede sporednih proizvoda, a to je proizvodnja krzna, koje bacaju, odnosno ono ostaje neiskorišteno. Otkupom kunića bavi se, među malobrojnima, i »Vetzavod«, ali je u svakom slučaj njihov uzgoj danas više hobi nego dobra zarada.