Arhiv tekstova

Godina pred nama vjerojatno će biti godina u kojoj će biti konačno odlučeno na kojem će se mjestu u sjevernoj Bačkoj graditi regionalni središnji deponij otpada, kolokvijalno nazvan tvornicom otpada. Hoće li se stanovnici i vodstvo Mjesne zajednice Verušić pokraj Subotice uspjeti oduprijeti nastojanjima da se cjelokupan otpad ovog dijela Vojvodine odlaže na njihovom teritoriju, ili će ipak pokleknuti pred snažnim pritiscima iz vlasti i drugih lobista, za sada još nije moguće predvidjeti. 

No, zna se da je nezadovoljstvo ovih ljudi, jednom već pogođenih elementarnom nepogodom poznatom pod nazivom Azotara, iznimno veliko i da mnogi od njih svoju budućnost i budućnost svojih imanja ne vide u suživotu s velikim otpadom u svojoj blizini. Vodstvo Mjesne zajednice jednodušno je uz građane, a kako bi drugačije i bilo, kad s tim građanima dijeli sve: i prošlost i sadašnjost i budućnost.

POTPORA JAVNOSTI: Proteklih je godinu-dvije, od kada se prvi put pojavila prvo neslužbena, a zatim i službena informacija da bi regionalno središte za odlaganje otpada iz čak šest općina i gradova: Bačke Topole, Malog Iđoša, Čoke, Sente, Kanjiže i Subotice trebalo biti locirano na području desetak kilometara istočno od Subotice, na najplodnijoj zemlji u kraju, održano je puno sastanaka žitelja MZ Verušić s čelnicima Grada, mnoga su uvjeravanja iz vlasti izgovorena, pale su tisuće garancija, ali mještani nisu podlegli. Žučno su reagirali i svoje nezadovoljstvo redovito iznosili u javnost, pa se nadaju da će se uz potporu javnog mnijenja izboriti pravo na očuvanje imanja i vlastiti opstanak na verušićkim salašima.

»Najvažniji naš cilj u 2009. godini jest spriječiti pokušaj nekih struktura u vlasti da regionalni deponij, ili kako oni kažu tvornicu otpada, bude smješten na teritoriju Mjesne zajednice Verušić«, kaže predsjednik Skupštine MZ Verušić Miroslav Kiš. »Stalno upozoravamo javnost da je takva odluka za stanovnike ove mjesne zajednice neprihvatljiva, jer bi ona iznimno remetila život i svaki budući plan ovih ljudi. Tim bi deponijem u potpunosti bila eliminirana mogućnost ostanka ljudi na ovom prostoru, te bi izostao ruralni razvoj ovog kraja, za što se politika formalno zalaže. Grad Subotica se mora širiti, a mi se pitamo – gdje će se širiti ako ne na ovu stranu? Pa, sve ostalo oko Subotice su zaštićene zone. Ako deponij bude tu, ne samo da nitko neće dolaziti ovamo stanovati, nego ni mi koji smo tu nećemo moći ostati.«

ŠTETNA ODLUKA: Skupština Grada (tada općine) Subotica krajem 2007. godine usvojila je odluku o planu za odlaganje otpada kao i odluku o osnivanju tvrtke za bavljenje time, a ta je tvrtka u međuvremenu već i proradila. Suočavajući se s velikim nezadovoljstvom građana Verušića, lokalna je samouprava organizirala i dva studijska puta – jedan u Mađarsku, drugi u Nizozemsku, gdje već postoje suvremene tvornice otpada. Time se pokušalo razuvjeriti nevjerne Tome iz Verušića, pokazujući im najsuvremeniju tehnologiju kojom se tamo tretira otpad. Međutim, razuvjeravanje je izostalo i nakon tih putovanja otpor Verušićana postao je, čini se, još jači.  

»Bili smo i u Mađarskoj i u Nizozemskoj i vidjeli kako to izgleda i baš smo se tamo uvjerili kako ovo što se nama ovdje sprema ne sliči onome što smo tamo vidjeli, onome kako istinske tvornice otpada trebaju izgledati«, tvrdi Miroslav Kiš. »Imamo loše iskustvo s Azotarom, za koju su političari svojevremeno također tvrdili kako će u ekološkom smislu biti najmodernija i najsigurnija tvornica, a pokazalo se da to nije bilo tako. I tad su nam političari govorili jedno, a dogodilo se drugo, pa mislimo da bi se to opet moglo ponoviti. Isti ti ljudi koji su svojevremeno lobirali za gradnju Azotare, sada tvrde da je to bila promašena investicija, ali samo mi, stanovnici ovog kraja osjećamo posljedice tog promašaja, ne i oni. Ne želimo da se to ponovi opet ovdje i opet nama. Vidimo kako Europska Unija želi ulagati u seoski turizam, u ruralni razvoj, u očuvanje osobitosti kraja. Nas će sve to zaobići, mi na ta ulaganja uopće ne možemo računati ako budemo imali smetlište na svom teritoriju. To bi bila i šire štetna odluka, mislim da bi i Subotica, ne samo Verušić, sebe isključila iz tih ulaganja.«

Prema Kišovim riječima, priča o ekološkoj, zdravoj proizvodnji na verušićkim farmama prestat će onog momenta kada se tu postavi deponij. U tom slučaju nitko više ne bi ulagao u sadnju novih voćnjaka i vinograda, nitko više ne bi ulagao u osuvremenjavanje proizvodnje, nitko više svoju budućnost ne bi planirao na ovom prostoru, već bi se odavde moralo bježati. Zbog toga su građani Verušića, predvođeni vodstvom MZ, odlučni oduprijeti se nametnutim rješenjima.

»Pričaju kako bi se desetak ljudi iz ovog kraja moglo zaposliti u toj tvornici otpada«, kaže Miroslav Kiš. »Ponižavajuće je jednom poljoprivredniku reći kako nema budućnost ako se bavi poljoprivredom, ali da ima alternativu raditi na deponiju i razvrstavati otpad. To je katastrofa. Smatram da u ovom dijelu Vojvodine postoje prostori koji nisu ovako naseljeni i koji nemaju ovako kvalitetnu zemlju, i tamo bi trebalo izgraditi deponij.« 

GORKO ISKUSTVO S AZOTAROM: Budući da su prošli gorko iskustvo s Azotarom, koja je 70-ih godina prošlog stoljeća građena kao »gospodarsko čudo« ovoga kraja, a ispostavilo se da je ekološka bomba, najmanje što su Verušićani očekivali bilo je nešto ovakvo.

»Priča o deponiju počela je prije dvije godine, kad smo o tome saznali iz medija«, priča predsjednik Savjeta MZ Verušić Josip Kujundžić. »Tako smo iz medija saznali i to da se regionalno odlagalište otpada planira postaviti u našoj mjesnoj zajednici i to na 700-800 metara od zgrade naše MZ, svega 100-200 metara udaljeno od salaša na kojima se odvijaju intenzivna proizvodnja i život, prije svega proizvodnja mlijeka. Predviđene su dvije konkretne lokacije, jedna preko puta Radine kavane, a druga u nastavku asfaltne baze Voj-puta, koja je unutar kompleksa Azotare. Ljudi s ovog područja znaju kako je svojevremeno rađena kampanja za gradnju Azotare i kako je rađena priprema prostora – eksproprijacijom poljoprivrednog zemljišta. U tom je procesu zbrisano 20-ak salaša na tom potezu. Eksproprirano je 132 hektara zemljišta, a ljudima niti dan-danas nije jasno zbog čega je toliko zemljišta uzeto. Sama gradnja Azotare trajala je jako dugo. Pričalo se puno o zaštiti životnog okoliša u procesu proizvodnje, a kako je završilo? Sadnjom jednog zaštitnog pojasa tuja na ulazu u Azotaru. Svi ostali standardi nikada nigdje nisu primijenjeni.« 

Kujundžić navodi kako su stanovnici verušićkih salaša bili iznimno revoltirani saznanjem o deponiju. Pitali su se i pitaju se i danas – zar je moguće da će se upravo njima ponoviti pogreška kakva je već jednom napravljena s Azotarom.

»Kako je moguće da oni koji odlučuju, sada, uz sve ono što već znamo, prave istu pogrešku?«, pita se Josip Kujundžić. »Subotičani su i u vrijeme odlučivanja o lokaciji Azotare znali kakve je sve posljedice po okoliš prethodno donijelo lociranje tvornice umjetnog gnojiva Zorka na 3 km od Gradske kuće. Ali, niti to nije bila dovoljna opomena da još jednu kemijsku industriju lociraju u blizini grada, samo ovog puta južnije. A sad još i ovaj otpad...«

NIJE OVO NIZOZEMSKA: U MZ Verušić tijekom prethodne dvije godine bilo je puno žučnih sastanaka, na koje su dolazili i tadašnji gradski čelnici. Nažalost, za sada nema drugih prijedloga o lokaciji regionalnog deponija, pa neizvjesnost i dalje traje.

»Svi smo mi svjesni da se otpad stvara i da u stvaranju otpada sudjeluje svaki građanin Subotice«, kaže Josip Kujundžić. »Međutim, ljudima nije jasno zašto je Subotica samu sebe kandidirala biti domaćinom regionalnog sanitarnog deponija, na kojem se planira odlaganje onoga što je uistinu neupotrebljivo. To je projekt za odlaganje smeća kojeg napravi 350.000 stanovnika iz različitih općina, a na prostorima tih općina postoje zemljišta koja nisu ovako plodna i ljude upravo to iritira. Zar je moguće da će se trajno uništiti ono što se ne može ponovno stvoriti, a to je plodno poljoprivredno zemljište? Nije ovo Nizozemska pa da otimamo zemljište od mora.« 

Verušićani ne prihvaćaju niti argument da bi se nekolicina njih mogla zaposliti u novoj tvornici otpada. To su im obećavali i kad je građena Azotara, a ispalo je kako je tek beznačajan broj ovdašnjih ljudi zaposlenje našao u ovoj tvornici umjetnog gnojiva, a da su se masovno zapošljavali ljudi iz grada. Josip Kujundžić upozorava i na narušavanje vodnog režima na širem području, a čiji je prvi pokazatelj u slučaju Azotare bilo presušivanje bunara.

Na koncu, vrijedi spomenuti i upozorenje predsjednika Skupštine MZ Verušić Miroslava Kiša, koji kaže da građani ovog kraja neće odustati od svojih interesa, i neće dopustiti da se njihovo zemljište pretvori u regionalno smetlište. »Radit ćemo protiv toga svim sredstvima, ukazivati na svu štetu koju takva odluka može donijeti i objavljivat ćemo javnosti sve ono što se radi, a što se od javnosti nastoji sakriti. Ako se ne bude moglo drugačije, i fizički ćemo braniti našu zemlju.«