Arhiv tekstova

Kovač je zanatlija specijaliziran za obradu željeza kovanjem. U procesu obrade željezo se zagrijavalo do određene temperature, kad postane dovoljno mekano obrađivalo bi se na nakovnju uz pomoć čekića ili drugoga alata. Kovina se zagrijava uz pomoć ugljena, koksa ili ćumura. Svoj procvat ovaj zanat doživljava u vremenima prije industrijske revolucije. Uvođenje masovne proizvodnje dovodi do znatnog smanjenja tržišta za sve ručne proizvode, pa tako i kovačke. Kovači se spominju još u antičkoj mitologiji, a najpoznatiji su bili grčki bog Hefest, odnosno njegov rimski ekvivalent Vulkan, koji su kovali oružja za svoje bogove. Na ovim prostorima uz izučavanje kovačkoga zanata vezao se i potkivački. 

POTKIVAČI: Potkivači su ne samo potkivali konje, nego i izrađivali potkove, podrezivali kopita, a bili su osposobljeni i za liječenje jednostavnijih a češćih ozljeda konjskih nogu. Izrađene potkove uz pomoć specijalnih čavala pribijale su se konju na kopito. Potkivač je morao dobro poznavati strukturu konjskih nogu, kako nestručnim pribijanjem potkove ne bi izazvao ozljede kod životinje. Sonta je nekada bila poznata po dobrim kovačima. Kasnih pedesetih i ranih šezdesetih godina u selu je bilo sedam kovačkih radionica i sve su bile pretrpane poslom. Najveći dio Sonćana živio je od poljodjelstva, a obrađivali su se mahom sitni posjedi, skoro u cijelosti uporabom konja. Konje je trebalo redovito potkivati, kovači su izrađivali najveći dio plugova, drljača, brana i ostalih radila, okivali su nova kola, prekivali stara, izrađivali su »klamfe i šarofe« potrebne u procesu gradnje kuće, izrađivali su okove za vrata i prozore, ključanice, reze, pa i jednostavne brave, sve dok se nisu pojavile one jeftine, industrijske. Vremenom se i u ratarstvo uvode strojevi. Zaprege se sve više potiskuju, da bi do danas u Sonti broj konja pao na dvadesetak. Radionice se redom zatvaraju, niti jedna više nije aktivna, a nestaju i kovači. Posljednji živi majstor kovač-potkivač Mata Andrašić »gazi« sedamdeset devetu. Oronuo, daleko od svojih 105 kg iz mlađih godina, danas živi od davno zarađene mirovine i sjećanja na mlađe dane. »S izučavanjem zanata započeo sam 14. listopada 1943. godine, kod tada poznatog Antuna Zeca, za Sonćane majstor-Sose. Šegrtovalo se 4 godine. Radilo se naporno, od zore do mraka, radnog vremena nije bilo. Teoretski dio izučavali smo četvrtkom i subotom u večernjim satima i nedjeljom prije podne. Kod majstora sam radio i kućanske poslove, čistio štalu, svinjce, hranio stoku, a za uzvrat on me je hranio i oblačio, ili, kako su stari kazali – radio sam ‘za ruva i kruva’. Poslije završenoga šegrtovanja i položenog teorijskog dijela dobili bi zvanje majstorskog pomoćnika. Slijedile su četiri godine statusa kalfe, kod najmanje tri majstora u struci. Ja sam boravio kod majstora-Kojice u Borovu, u društvenim lokalima u Prigrevici i kod nadaleko poznatog majstora-potkivača Đorđa Lugomerskog u Somboru. Rad u statusu kalfe bio je uvjet za polaganje majstorskog ispita. Kovački dio položio sam 3. srpnja, a potkivački 27. prosinca 1958. godine u Zanatskoj komori u Somboru i od tada sam zvanično majstor kovač-potkivač«, prisjeća se svojega naukovanja dida-Mata. Kako zbog nedostatka radnoga staža nije mogao otvoriti obrtničku radnju, poslije odsluženja vojnog roka opredijelio se za rad u društvenom sektoru. U poljoprivrednom poduzeću »Mladi borac« u Sonti radio je od osnivanja, pa sve do odlaska u mirovinu 1984. godine. 

ZANAT S LJUBAVLJU: »Kao dijete, želio sam postati pekar ili mesar, no, kako su tih ratnih godina prednost u odabiru zanimanja imali Nijemci, pa Mađari, a tek onda ostali, nije mi se posrećilo. Kovačko-potkivački zanat vremenom sam zavolio, najviše zbog konja. To je plemenita životinja, koja ljubav ljubavlju vraća. U svojemu radnom vijeku konja nisam nikada udario, niti sam mlađima dopuštao da konje tuku u mojoj nazočnosti. A uspješno sam potkivao svakakve konje. I oni poput ljudi imaju razne ćudi, bilo je i prilično bijesnih, no, valjda im se dopadao moj glas. Puno bih im toga govorio, blago ih pljeskao po gubici i niti jedan me nije ozlijedio. Volio sam i okivati »vatrena kola« i izrađivati okove za vrata i prozore. Tu je dolazila do izražaja mašta majstora, jer i sa željezom treba znati«, priča nam dida-Mata. Mnoge godine dida-Mata je poslije radnog vremena na »Mladom borcu« proveo u kovačnicama svojih kolega na ispomoći. Radio je i po odlasku u mirovinu, sve dok je čekić slušao staračku ruku. »Žao mi je što me više ni ruke ni oči ne slušaju, čekić je postao pretežak za moju snagu. Još više žalim što moje generacije nemaju nasljednike u zanatu. Duša me boli kad prolazim kraj bivših radnji, u kojima su vatre zauvijek ugasle, u kojima se nahvatala paučina, a gazde, moje kolege po čekiću, već odavno nisu među živima«, završava svoju priču nekada vrsni majstor kovač-potkivač, a danas umirovljenik Mata Andrašić. Odlazeći iz njegove kuće nesvjesno se prisjećam Zvonka Bogdana i »Sve je manje konja...«, dodao bih i kovača-potkivača.