Arhiv tekstova

Ponovno je pred nama jedna Svjetska molitvena Osmina za jedinstvo kršćana. Podsjetimo se da je stogodišnja tradicija moliti za jedinstvo kršćana od 18. do 25. siječnja. Ponovno ćemo se naći zajedno s vjernicima drugih Crkava, a u svojoj vlastitoj moliti svaki dan. Dobro je podsjetiti se na ekumenizam kao »put Crkve« našega vremena koji se ne može zaobići, a da se ostane kršćaninom. Razmišljajmo o načelima koje nas povezuju. Treba slušati druge, proučavati prošlost, susretati druge, otkriti i priznati da se istina nalazi i kod njih. 

ISTINA NAS NADILAZI: Iz polemike treba prijeći na dijalog. Jer dijalog uzima u obzir ono kršćansko pozitivno kod drugih, svjestan svoje nepotpunosti kako osobne tako i institucionalne, traženje je punine, uvijek nastoji stvari promatrati u povijesnom kontekstu. U dijalogu se priznaju vlastite pogreške. Nužna komponenta dijaloga jest prava intelektualna poniznost, tj. biti svjestan da nas istina nadilazi. Dijalog odbacuje bilo kakvo kalkuliranje. Svi smo pozvani obratiti se Kristu, jer on želi i stvara jedinstvo. Važna dimenzija u traženju jedinstva jest i molitva, koja nas može promijeniti iznutra. Kao rezultat svega, treba zajednički djelovati u svijetu, pokazati vidljivo da je Crkva u svijetu. Jasno je da je put dijaloga naporan. Jednom je teolog Congar rekao: »Ekumenizam nije lagan put. To je pothvat strpljivosti. Trebat će proći generacije da bi se malo pomalo otvorili zatvoreni putovi... da bi se prihvatio dio istine koji se nalazi kod drugih.« A na pitanje je li optimist ili pesimist, odgovarao je: »Bez sumnje, patim zbog mnogih stvari, ali isto tako nalazim razloga da se radujem videći ono što nadolazi, kako Duh Sveti djeluje, što ljudi poput Ivana XXIII., Pavla VI., Ivana Pavla II. mogu učiniti; dakle, optimist-pesimist, ne znam ništa o tome, sve što znam jest da treba raditi.«  

Sjetimo se jednog davnog svjedočanstva: citat iz dogmatskog govora velikog Ivana Bessariona, nicejskoga biskupa, pred Grcima 15. travnja 1439. na koncilu u Firenci: »Koji bismo razlog mogli navesti da bismo opravdali što smo odbili ujediniti se? Što bismo mogli odgovoriti Bogu opravdavajući našu bratsku razdijeljenost, dok je Krist, da bi nas ujedinio i učinio jedno stado, sišao s neba, postao čovjekom, bio raspet? Koja će biti naša isprika kod budućih generacija, još bolje, kod naših suvremenika?« Danas se traži ono što je zajedničko, bez gubljenja vlastitog identiteta. Zato se ističe vrijednost pluralizma kao dimenzija samog jedinstva. Jedinstvo ne znači uniformiranost, jedna skupina ne može i ne smije apsorbirati drugu. Jedinstvo je u službi svih skupina pomažući svakome bolje živjeti darove kojim je obdaruje Duh Božji. Strpljivost i međusobno poštovanje u iščekivanju ostvarenja dva su uvjeta bez kojih nema ni dijaloga, dvije su osobine koje nam svima nedostaju. 

Vjera i teologija sadrže težnju eshatološkog značenja, jer će u gledanju licem u lice prestati svako umnožavanje formulacija kojima se ne može nikako dokučiti Apsolutnu Istinu. Svi naši izričaji žele izreći tu istu stvarnost, a to i čine pod različitim vidovima koristeći se različitim izvorima. Važno je zato imati uvijek na umu da vjeru žive i izriču ljudske osobe, ljudske grupacije ili pojedine Crkve, čiju »partikularnost« karakterizira kultura, tradicija, vlastiti jezik, zemljopisno-kulturne i povijesne različitosti.  

ŠTO JE PRAVI DIJALOG?: Što je pravi dijalog? Samo po sebi je jasno da svaki razgovor nije dijalog, jer često se govori o razgovoru gluhih i nijemih. Polemika također nije dijalog jer se u njoj brane vlastite pozicije bez prihvaćanja različitog stava. Drugi se shvaća kao protivnik kojeg treba dotući ili privesti na svoju stranu, potpuno zapostavljajući istinu. U dijalogu se brani bitna vrednota istine, kao čista vrednota koju i drugi bez poteškoće priznaju i u kojoj se mora odvijati dijalog. Stoga će se uvijek i djelovati snagom Istine koja zahtijeva da se drugi priznaju u stvarnosti kao subjekti. Drugi, koji su različiti, jesu osobe i zato reagiraju kao i mi. Nailazimo na njihov otpor i iznenađenja. U tome se vidi jedini izlaz da se obratimo i prihvatimo druge kao osobe, centre za izgradnju svijeta i projekata, ideja, radosti i muke, originalne i opravdane kao i mi. To pretpostavlja barem privremeno prihvaćanje ideje da drugi imaju razloga, ili da bi bar mogli imati razloga, u nekim pogledima promatrati stvari drugačije od nas. To znači sasvim jednostavno priznati drugome pravo da bude drugačiji, tj. da bude ono što jest. Istinski dijalog mora dopustiti Drugome da nam kao drugačiji od nas može donijeti nešto novoga. 

Konačno, što onda znači biti ekumenski otvoren? Znači ponajprije dublje poznavati vlastitu vjeru i posjedovati krepost poniznosti i strpljivosti. To znači ljubiti nadasve istinu i čuvati vlastiti identitet, a dopustiti da zbog mnogih razloga drugi pored nas imaju pravo biti drugačiji. Međutim, i jedni i drugi trebamo dublje hodati putem vlastite svetosti pa će u konačnici ekumenizam biti djelo Božje.