Arhiv tekstova

Najpoznatiji i najznačajniji pjesnik hrvatskoga baroka zacijelo je Dubrovčanin Ivan Dživo Gundulić. Rođen je 9. siječnja 1589. kao prvo dijete vlastelina Frana Gundulića i Džive rođene Gradić. Osnovna je znanja Gundulić stekao u humanističkoj gimnaziji gdje su mu profesori bili svećenik Petar Palikuća (preveo na hrvatski jezik »Život Karla Borromea«) i Toskanac Camillo Camilli (nadopunio Tassov ep »Oslobođeni Jeruzalem«). Uz ovakva dva vrsna učitelja poetike epskoga pjesništva Gundulić se razvio u osebujna pjesnika.

U mladosti ga je privukla talijanska melodrama koja je zavladala pozornicama toga doba. U tom je razdoblju svoga života napisao melodrame, ili slobodno preradio talijanske sličnih naziva, koje su prikazivane u Dubrovniku od 1615. godine. Napisao je deset melodrama: »Galatea«, »Dijana«, »Armida«, »Posvetiliše ljuveno«, »Prozerpina ugrabljena«, »Čerera«, »Kleopatra«, »Arijadna«, »Adon« te »Koraljka od Šira«, od kojih su sačuvane samo četiri. Pet godina kasnije (1621.) piše »Pjesni pokorne kralja Davida«. Zbirka sadrži slobodne prepjeve sedam pokornih psalama i teološko-meditativnu pjesmu »Od veličanstva Božijeh«. Ova se pjesma do danas smatra njegovom najboljom kraćom pjesmom. U predgovoru Marinu Buniću nabraja svoje mladenačke drame i naziva ih »taštijem i ispraznijem« i »porodom od tmine«. Ovim se riječima odrekao idealiziranoga svijeta vila i pastira i krenuo novim, posve drukčijim smjerom, hodeći stazama skrušenosti i pokore.

Oženio se 1628. godine Nikom Sorkočević s kojom je imao sinove Frana, Šiška i Mata, te kćeri Madu i Dživu. Obavljao je različite javne službe. Bio je sudac, senator, carinski službenik, nadzornik oružarnice, nadzornik žitnice, istovremeno se baveći obiteljskim poslovima i odvjetništvom. Dva je puta bio knez Konavala, a da ga rana smrt nije spriječila, najvjerojatnije bi bio biran za kneza Republike. Iako je obavljao mnoge dužnosti, živio je mirnim i povučenim životom zbog kojega su ga suvremenici prozvali Mačicom (Mačica = Mačkica).

Put do punoga pjesničkoga izraza pronašao je u ćudorednom, nabožnom pjesništvu. Na ovome je području najviše pokazao u svojoj religioznoj poemi »Suze sina razmetnoga« (Mleci, 1622.). Poema je nastala prema biblijskoj paraboli o izgubljenom sinu iz Evanđelja po Luki. U njoj kroz tri stanja duše: sagrješenje, otkupljenje i skrušenje prati izgubljenoga sina kome otac radosno daje oprost. Pjesnik je prema stanjima duše nazvao svoja tri dijela, tri »plača« poeme. Kroz monološko kazivanje grješnika, primjerenim ispovjednim tonom i pokajničkim sadržajem, tipičnom baroknom temom, formom i pjesničkim izrazom, Gundulić je otkrio raskoš svoga pjesničkog talenta. Poema je sročena u strofama od šest osmeraca. Bogat leksik, začudna metaforika, figure nabrajanja, retorička pitanja i drugi efekti pokazuju kako Gundulić piše u duhu svoga vremena. Ispod svih baroknih uresa krije se razmatranje o prolaznosti svega zemaljskoga i o neizbježnom kraju života na ovome svijetu koji donosi smrt.

g