Arhiv tekstova

Koncem prošle godine u Zagrebu je objavljeno i ubrzo javnosti predstavljeno izuzetno vrijedno bibliografsko djelo o franjevačkoj kulturnoj baštini. Autori su dvojica franjevačkih redovnika – Vatroslav Frkin i pok. Miljenko Holzleitner, koji je jedno vrijeme bio na službi i u subotičkom samostanu. Objavljujući djelo koje donosi popis jednoga dijela njihova bogatoga povijesnoga naslijeđa u Hrvata, nakladnici su, čini se, na najbolji način izišli u susret velikoj obljetnici franjevaca koja svuda u svijetu počima ove godine – slavi se, naime, 800 godina od osnutka Reda male braće.

Predgovor ovoj, po mnogo čemu, kapitalnoj knjizi potpisuju akademici Josip Bratulić i Stjepan Damjanović, dok je uvodno slovo pod naslovom »Dragocjeno blago franjevačkih knjižnica Gornje Hrvatske« napisao jedan od najpoznatijih povjesničara franjevačke prisutnosti u Hrvata dr. sc. fra Emanuel Hoško. Iznijevši ukratko povijest, način nastanka knjižnica pri franjevačkim samostanima te njihove glavne komparativne značajke, Hoško zaključuje kako su »u njima skupljene prije svega knjige koje su koristili nastavnici filozofskih učilišta i bogoslovnih škola (…). Naravno, nije riječ samo o priručnicima, već o širokom rasponu filozofske i teološke literature« (str. 25).

TRI KRITERIJA OBRADE: Već iz samoga naslova ove bibliografije posve je razvidno da su u njoj obrađene i uvrštene knjige prema sljedećim kriterijima. Prvo, autor zabilježenoga djela je morao biti Hrvat, bez obzira na moguću svjetonazorsku ili redovničku afilijaciju. To znači da bibliografija donosi i knjige isusovaca (npr. Bartol Kašić), pavlina (npr. Ivan Belostenec), ali i laika (npr. Dominika Ignjata Martinovića, nakon što je napustio franjevački red). Drugo, zabilježena knjiga se mora nalaziti u posjedu neke samostanske knjižnice na teritoriju današnje Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda, bez obzira na mjesto izdanja, tako da zatičemo brojna djela objavljena i/ili tiskana drugdje, npr. u Budimu, negdašnjem kulturnom središtu Hrvata ne samo iz ugarskoga Podunavlja. I treći kriterij za uvrštenje bio je vremenski – knjiga je morala nastati u razdoblju od 1495. pa do 1850. Pri tomu je posljednja godina vjerojatno uzeta kao godina kada u Hrvatskoj počinje zaživljavati moderno građansko društvo, nastalo na temelju postrevolucionarnih i protufeudalnih reformi koje u Hrvatskoj poduzima ban Josip Jelačić, rođen u Petrovaradinu.

VAŽNOST ZA MJESNU POVIJEST: Ravnajući se dosljedno tim kriterijima, autori su zabilježili i obradili ukupno 2305. različitih knjiških djela hrvatskih autora koja su nastajala u rasponu, nešto više, od četiri stotine godina. Osim cjelovita naslova, svaku bibliografsku jedinicu prate i osnovni podaci o knjizi (ime i prezime autora, mjesto tiskanja, godina i broj stranica) kao i franjevački samostan(i) u čijoj se knjižnici obrađena knjiga nalazi (Bjelovar, Cernik, Čakovec, Ilok, Karlovac, Klanjec, Kloštar Ivanić, Krapina, Koprivnica, Našice, Osijek, Požega, Samobor, Slavonski Brod, Šarengrad, Trsat, Varaždin, Virovitica, Vukovar i Zagreb). Same bibliografske jedinice poredane su abecednim redoslijedom prema naslovu djela, što u znatnome olakšava korištenje. Tomu je od pomoći i abecedno poredano »Kazalo autora i anonimnih publikacija«, objavljeno na kraju knjige (str. 501-537). 

Ovo djelo, osim neupitnoga značaja za hrvatsko franjevaštvo i kulturu u cjelini, od velike je važnosti i za mjesnu povijest ovdašnjih Hrvata. Ponajprije stoga što su u ovoj bibliografiji zabilježena i djela Hrvata koji su rođeni ili su svojim radom vezani za negdašnje ugarsko Podunavlje. Naime, na taj način su postali sastavni dio naše regionalne kulturne povijesti, napose one koja traje od konca XVII. i tijekom XVIII. stoljeća, u kojoj su »fratri« imali odlučujuću ulogu ne samo u oblasti crkvenoga života, prosvjete, filozofije i teoloških znanosti, nego i u nabožnoj književnosti (molitvenici, pjesmarice, propovjednički kompediji), zatim jezikoslovlju, povijesti, enciklopedistici, medicinske znanosti... Riječ je prije svega o djelima Lovre Bračuljevića, Grgura Čevapovića, Josipa Jakošića, Ignjata Dominika Martinovića, Emerika Pavića, Grgura Peštalića, Ladislava Spaića, Stjepana Vilova i dr., koji su također obrađeni u ovoj bibliografiji, čime se otvara mogućnost usporedbe s postojećim regionalnim bibliografijama i kritička valorizacija istih, prije svega djela Ivana Kujundžića i prinosa Ante Sekulića. Ujedno, i ovom bibliografijom, kao i »Bibliografijom franjevaca Bosne Srebrene«, Ante Slavka Kovačića (Sarajevo, 1991.), stvorene su temeljne pretpostavke da se, uz dakako i samostalni istraživački rad, pristupi izradi cjelovite regionalne bibliografije toga razdoblja ovdašnjih Hrvata.

ISKLJUČENOST HRVATSTVA NA ISTOKU: Jedini moment koji baca sjenu na gore iznijete pozitivne ocjene te korisnost za povijest Hrvata u Podunavlju ove bibliografjie jest izostanak obrade knjižnica ove franjevačke redodržave s teritorija Vojvodine i Srbije. Naime,  Hrvatskoj franjevačkoj provinciji sv. Ćirila i Metoda, koja je utemeljena 1900. i ima sjedište u Zagrebu, pripadaju samostani u Subotici, Baču, Novom Sadu i Zemunu, čije knjižnice nisu obuhvaćene. 

Razlog zacijelo ne može biti u tomu da takvih knjiga u njima nema, napose u knjižnicama samostana u Baču i Subotici, već ga, strahujemo, treba tražiti u posljedici tendecija koje postoje u kulturnim krugovima u Republici Hrvatskoj, po čemu se ono »hrvatsko« isključivo razumijeva kao ono što postoji u Hrvatskoj. Do sada ovo, istina, nije bilo nastojanje Crkve u Hrvata, no ni ona očito nije imuna od toga. Pa ipak, valjalo bi vidjeti postoje li spremnosti ili dovoljni resursi ovdje, bilo unutar Crkve ili pak drugdje, da se ovaj nedostatak na neki način ispravi, kako bi se na najbolji način opovrgnuo često prisutan, gdjekad i istinit, argument o nedovoljno dostupnoj građi i nepristupačnosti kataloga i knjiga vojvođanskih Hrvata.