Arhiv tekstova Arhiv tekstova

Ljubav, novac i konji

Konji su oduvijek bili negdje uz ljude, na njima su se osvajala nova prostranstva, a dobar junak bio je nezamisliv bez dobrog konja. Prema nekim arheološkim podacima, konj je prva životinja koju je čovjek pripitomio. O njima su ispjevane pjesme, ispričane priče.
»Bogatstvo se najsigurnije troši na konjima i ženama«, pisao je Maksim Gorki, objašnjavajući kako su izdaci za obje strasti visoki, a prinos nesiguran. Unatoč tomu, stoljećima niti jedna od ovih dviju naklonosti nije nestala, niti je umanjena. 
Još 1835. godine za potrebe tadašnje vojske uvezeni su prvi konji u Srbiju, a 1858. godine stvorena je i ergela. Tako se vremenom bogatstvo kućanstva počelo mjeriti posjedovanjem stoke, a oni sretnici koji su u štali imali konja bili su velike gazde. Tako je i u današnjem vremenu informativnih tehnologija dobar konj vrijedan čitavog bogatstva, samo je pitanje – ima li ga tko platiti? 
Oko konjičkog sporta u svijetu vrti se veliki novac, dok su u Srbiji vlasnici konja isključivo zaljubljenici u ove životinje. Među njima svakako su Tome i Ruža Ivković Ivandekić iz Đurđina, obitelj koja se proteklih trideset godina bavi uzgojem kasačkih konja. Prema Tominim riječima ljubav prema konjima potječe još iz njegova djetinjstva, kada su se konji koristili u obitelji kao izvor radne snage. Svoju ulogu autohtona pasmina konja izgubila je u razdoblju mehanizacije, ali je, kaže, naviku na život uz konje bilo teško odagnati. Stoga se obitelj Ivković Ivandekić otisnula u kasačke vode, odnosno odlučila za uzgoj najpoznatije svjetske trkačke pasmine – američkih kasača.
KARAKTERISTIKE AMERIČKIH KASAČA: Na području Vojvodine dugogodišnja je tradicija uzgoja američke i malim dijelom francuske kasačke pasmine. Američki kasač je samo jedna od nekoliko vrsta kasača, koja svoje porijeklo vuče iz Sjedinjenih Američkih Država, a uzgoj ove pasmine započinje u 19. stoljeću. Danas su poznate i uzgajaju se 4 linije, a to su –Mc Kinney, Bingen, Axworthy i Peter the Great. 
Obitelj Ivković Ivandekić uvijek je na svom posjedu uzgajala oko dvadesetak kobila američkih kasača, koje su davale zdravu ždrijebad za utrke. U oblikovanju ove pasmine korišteni su arapski i engleski punokrvnjak te morgan i još neki sportski konji. Baš zbog toga američki kasač je vrlo sličan englezu, ali je izdržljiviji, čvršći, te mirniji. Ova se pasmina može uglavnom vidjeti u kasačkim utrkama, dok se ne koristi kao preponaš, iako bi mogao imati uspjeha i u tom sportu zbog svog izdašnog karaktera.
PRIPREMA ZA UTRKE: Jedino pravo uživanje za svakog konja je trčanje, a kako bi ono dalo opipljive rezultate i imalo smisla i za njihove vlasnike, prethodno je potrebno proći školu trčanja, odnosno trening. Kasački konji počinju se trenirati s 18 mjeseci, a prve utrke trče s dvije godine, dok je utrka života za kasače derby, kojeg trče konji stari četiri godine.
Tome se, kao uzgajivač kobila, uglavnom ne bavi treniranjem konja za utrku, već ih prodaje ili, pak, prepušta na školovanje ljudima koji se natječu u utrkama. »Školarinu« dakako mora platiti, a pokatkad se i sam mora pobrinuti pripremiti ih za utrke. »Obično imam 4 do 5 konja koje odnesem na školovanje, a ako se dogodi da ih ne uspijem prodati ili dati na treniranje, moram se sam potruditi da postanu dobri trkači«, priča Tome dodajući kako nikada nije sjeo u sulke i natjecao se, već su njegove konje tjerali drugi, dok on najviše voli promatrati utrku izdaleka.
Tijekom jedne trke natjecalo se i po nekoliko njegovih konja, te, iako previše skroman glede postignutih rezultata u konjičkom sportu, najviše nagrada, kaže, donijela mu je Armida, koja je u jednoj trkačkoj sezoni znala osvojiti i do 11.000 njemačkih maraka. O dugogodišnjem uloženom trudu i radu ove obitelji svjedoči i prostorija ispunjena brojnim peharima.
Nostalgično vraćanje u dobra stara vremena prisutno je i u Tome, koji se prisjeća odlazaka na utrke u Hrvatsku, Sloveniju, Mađarsku. Sada je, navodi, velika procedura prelaska granice jer nismo u EU, a sve je manje uzgajivača, pa tako i utrka i na našim prostorima. »Sada se utrke  ponajviše održavaju još u Subotici, Beogradu, Srbobranu, Despotovu i Somboru. Osim pehara dobiva se i u današnje vrijeme simbolična novčana nagrada, od koje 30 posto dajem vozaču sulki«, priča Tome čiji konji su, među ostalima, bili prepušteni stručnjacima iz trkačkog svijeta, kao što su Zvonko Bogdan, članovi obitelji Oračić i Mukić, te brojnim drugim znalcima konjičkog sporta.
PREHRANA: Za uzgoj konja, posebice trkaćih, hranidba je uz smještaj jedna od najvažnijih stvari, a početak brige o hranidbi započinje od trenutka oplodnje kobile. 
U prehrani je prvi i najvažniji pašnjak, jer tamo kobila dobiva sve što joj je potrebno, dok je prijeko potrebno i kretanje i boravak na zraku. Kobila se izlaže velikom naporu zbog ploda koji nosi, no neke su kobile, tvrdi Tome, pobjeđivale na utrkama u visokoj ždrebnosti, bez nekog posebnog napora. 
Obitelj Ivković Ivandekić koristi u prehrani kobila više krmiva poput zobi, ječma, kukuruza, te lucernu, koje uzgajaju na svojim njivama. Dodatni trošak svakako predstavlja i kupnja hrane konjima koji se pripremaju za utrku, a kao dodaci prehrani koriste se i razni vitamini. 
Također je poznato kako konjima treba osigurati kvalitetnu vodu, te sol kojom će nadomjestiti znojenje i potrošene minerale. 
Prema riječima veterinara Miroslava Pećarića, koji se, između ostalog, brine i o Tominim konjima, specifični nervni sustav kod konja čini ih iznimno osjetljivim na promjene vremena i zagađenu hranu, koja izaziva tzv. koliku, odnosno grčeve u trbuhu koji rezultiraju uginućem. Osim toga, nerijetki su slučajevi uginuća zbog pobačaja, a česte su i ozljede, osobito kod trkaćih konja, navodi Pećarić. 
KASANJE PO BALKANSKOM TLU: Trkaći konji su najvrjednija kategorija u uzgoju sportskih konja, a vrijede onoliko koliko su zapaženi njihovi rezultati u utrkama. Ne postoji formula za kupnju pobjednika, a konji se biraju na temelju fizičkog izgleda, rodoslova i ostvarenih rezultata.
U svijetu trkaći konji su velika industrija koja živi od kladionice i klađenja. U konjički sport i konje u Europi najviše se ulaže u Švedskoj, dok kasački sport u Srbiji živi na entuzijazmu i ljubavi malog broja ljudi jer se, nažalost, sve vrti oko novca i  zato je kasački sport kod nas nedovoljno popularan. Sukladno ovoj činjenici slaba je potražnja za kasačkim konjima, iako je njihova cijena, u odnosu na nekadašnju, znatno manja. »Svojedobno, u mojim počecima bavljenja uzgojem kasača, njihova se cijena kretala i do 20.000 DM, vremenom je pala na oko 6000, a sada se više njih mora udružiti da bi kupili konja za 1000 €«, objašnjava Tome dodajući, kako će na kraju ipak biti primoran prodati dobre trkaće konje u klaonice za 70 din/kg, a konji na Zapadu u prosjeku koštaju oko 40.000 funti.
Prema njegovim riječima ulaganje je posljednjih godina postalo potpuno neisplativo, a financiraju ga sredstvima ostvarenim iz poljodjelstva, zbog čega, kaže, kuća trpi. »Situacija je prilično tužna i žalosna, jer je čak i potražnja za konjskim mesom slaba, te doista nemamo izbora, a svakodnevno imamo izdatke glede prehrane, njege, prijevoza, treniranja, oplodnje i slično«, kaže Tome, jedini preostali veći uzgajivač američkih kasača na ovim prostorima, koji je sve ove godine uspijevao opstati zahvaljujući svojoj upornosti i ljubavi prema trkaćim konjima. Farma poput njegove postoji još, tvrdi, samo u Sloveniji, koja danas ima oko 18.000 registriranih grla, a tome djelomice doprinose i državne subvencije koje nisu velike, ali su ipak pomoć. 
Pojedina obiteljska gospodarstva u okolici Subotice uzgajaju konje inozemnih vlasnika, koji uvoze kvalitetne pastuhe za priplod. Tako se neki od pastuha iz Italije nalaze na konjičkoj farmi Đeša Farkaša u Bajmoku, gdje i Tome nosi svoje kobile na pripust, a uskoro, kaže, očekuje nekoliko ždrijebadi čija je kasačka prilika, nažalost, u današnje vrijeme neizvjesna, jer bez brige grada ili države nema razvijenog konjičkog sporta. 
Konji u Srbiji opstaju zahvaljujući imanjima seljaka, kojima jedino ljubav prema konjima daje poticaj za uzgoj ove plemenite domaće životinje. Vlasnici i uzgajivači rasnih trkača istinski su heroji kasačkog sporta, jer bez nekog velikog interesa godinama ulažu puno truda  i ogromna sredstva, nadajući se da će jednog dana baš njihova štala biti vlasnik šampiona. 
Trening konja kasača zahtijeva puno rada, znanja, vremena i novca, no, unatoč svim mukama – američki kasači su ljubav zauvijek.
 
  • Ministarstvo regionalnog razova i fonfova EU Repub
  • Jooble
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika