Arhiv tekstova

Zgrada Narodnog kazališta u Subotici svakim novim tjednom dobiva buduće impozantne obrise modernog teatra koji bi, uz Gradsku kuću, mogao biti novi prepoznatljivi znak najvećeg grada na sjeveru Bačke. Konstrukciju novoga dijela građevine, koji se spaja sa starim, zaštićenim dijelom prvobitne zgrade izradio je Dražen Balažević, građevinski inženjer zaposlen u North Engineeringu iz Subotice.

Što je zapravo glavna zadaća jednog građevinskog inženjera?

Glavna funkcija građevinskog inženjera je osigurati da objekt koji se gradi bude prije svega stabilan, a zatim i funkcionalan. Dakle, investitor odluči nešto graditi, arhitekt osmisli izglede, raspored i funkciju prostora i onda se uključuje građevinac, konstruktivac koji određuje nosive elemente buduće zgrade. I u toj fazi arhitekt i građevinac moraju najviše surađivati. Kasnije se uključuju i ostali, ništa manje važni, sudionici projekta – instalateri čije zahtjeve za prostorom također treba ispoštovati.

Sve u svemu posao građevinca je osigurati ono što se u suštini podrazumijeva – da objekt bude čvrst i postojan. Rezultat našeg rada je na neki način »nevidljiv« za širu javnost i ne primjećuje se dok ne dođe do havarije. S te strane volio bih ostati »neprimjećen«. Iznimka su možda mostovi gdje je građevinac »nositelj« posla i dobrim dijelom ili u potpunosti određuje i arhitekturu mosta.

U kojoj mjeri moraju surađivati građevinski inženjer i arhitekt prilikom rada na nekom prijektu?

Po mom dubokom uvjerenju nema dobrog arhitekta ako se bar malo ne razumije u statiku, kao ni dobrog građevinca koji posve zanemaruje estetiku. Dakle, mora se surađivati, mora se izlaziti u susret jedan drugome. Ipak je to zajednički posao i ukoliko se netko »učahuri« u svoj dio, rezultat ne može biti dobar, prije svega za investitora, a onda se to kao bumerang vraća i samim arhitektima i građevincima. Treba uvijek imati na umu da povremeno izlaženje u susret »drugoj strani« oduzima dva, tri, pet dana dodatnog rada, a objekt treba  »živjeti« barem sljedećih stotinu godina. Za to se treba i vrijedi potruditi.

Koliko vremenski traje izrada potrebnih radnji (izračuna i sl.) primjerice za jednu četverokatnicu?

Teško je to reći. Ma koliko se misli kako su proračuni u građevini skup dobro razrađenih i poznatih operacija, pa su onda tu još i računala koja, je li, odrađuju pola posla, to ipak nije tako. Može se, naime, dogoditi da dva objekta naoko izgledaju isto, međutim bude primijenjen posve različit konstruktivni sustav. Izabrati pravi sustav, to je prvi i najvažniji korak za jednog statičara. S druge strane tu su i investitori, bez kojih ne bi niti bilo gradnje, ali koji su nerijetko skloni izmjenama, ponekad s pravom a ponekad i, čisto iz razloga nerazumijevanja materije, znaju zakomplicirati pa se samim tim i izrada projekta nepotrebno produljuje. Ali, recimo da su za prosječno zahtjevnu četverokatnicu potrebna tri tjedna za kompletan proračun. Govorim naravno o mom dijelu projekta i pritom naglašavam da je za statiku neophodan rad u kontinuitetu.

Jesu li se  se promijenili načini konstruiranja (modernizacija) unatrag desetak godina? Razlike između starog tradicionalnog načina gradnje i današnjeg modernog?

Govorit ću o građevinarstvu kod nas. Promjene su značajne. Prije svega otvaranjem prema svijetu postali su nam dostupni praktički svi materijali koji se koriste i vani. Dobro, ponekad zafali ljudi koji bi te nove materijale ugradili kako treba, ali i tu napredujemo. Isto je i sa sustavima izvođenja, mehanizacijom, oplatama. I čim ti nemaš tu vrstu balasta, koju smo nekad imali u vidu vrlo ograničenih resursa, slobodnije i kreativnije prilaziš projektiranju. Osim toga, uvođenjem računala kao moćnog sredstva za izvršenje brojnih računalnih operacija za koje je nekad trebalo daleko više vremena, otvorile su se mogućnosti i za mnogo hrabrije pothvate – jednostavno imaš mogućnost u konačnom vremenu provjeriti razne kombinacije. Ali treba biti jako oprezan s računalima – ipak je, još uvijek, inženjer taj koji postavlja uvjete i osmišljava rješenja. Računalo je samo vrlo koristan pomoćni alat. 

S druge strane, ono što nas inženjere i arhitekte pomalo zabrinjava jest drastično smanjenje faktora vremena u cijelom procesu gradnje. Naime, zahvaljujući, ili bolje reći krivnjom i računala donekle, sâmo projektiranje se dosta olako shvaća i investitori očekuju rezultate vrlo brzo nakon što su  uopće i odlučli nešto graditi, a da ponekad ni sami nisu do kraja »na čisto« što žele. Ali, žele projekt i žele znati koliko će objekt koštati. To je donekle i razumljivo, ali generalno ne postoji razumijevanje da svaki objekt koji projektiraš, počevši od onih najmanjih, mora u tvojoj glavi  zaživjeti te proživjeti jedno vrijeme prije nego što ga konačno uobličiš na papiru.

Što sve zahtijeva uloga građevinskog inženjera u projektu zgrade Narodnog kazališta u Subotici? 

Ja sam za kazalište radio projekt konstrukcije, i to da budem precizniji, novog dijela. Dakle dijela koji se gradi iz temelja i povezuje sa starim, zaštićenim dijelom kazališta koji se restaurira. Da odmah pojasnim – nisam sudjelovao u određivanju gabarita samog objekta i nemam utjecaja na izgled fasada – to su dvije stvari koje u javnosti izazivaju najviše nedoumica i rasprava. Ali jesam odlučivao o »lokalnim« dimenzijama svih konstruktivnih elemenata. Pri tome sam se trudio ispoštovati želje, prije svih, arhitekata, projektanata scenske tehnike, akustike a zatim i instalatera koji su svi dužni osigurati da zgrada funkcionira po svim aspektima a da publika može svu svoju pozornost pokloniti predstavi ili koncertu na koji je došla. Dakle, kao i u većini slučaja, »moj« rad će ostati sakriven iza fasada, kulisa, interijera. I to je u redu. Mogu pak nakon svega reći kako je to najzahtjevniji objekt na kojemu sam radio, da sam proveo mnogo neprospavanih noći, da je bilo i lijepih i manje lijepih trenutaka. Zamišljam kako sam napisao knjigu na nekih 1000 strana i na to ću uvijek biti ponosan bez obzira što i kada tko mislio o toj zgradi. Žao mi je samo što je cijeli posao trajao iznimno dugo i s prekidima, ne krivicom projektantskog tima, tako da su na kraju već svi malo posustali. Ali sada sve treba dobiti novi zamajac. Zgrada se trenutačno izvodi i ovo je upravo »moja« faza – konstrukcija. Kasnije slijedi »pakiranje«. Volim nekad  stati sa strane i slušati što kažu prolaznici. Prihvaćam i negativne kritike, ali me najviše razgale samozvani stručnjaci. I to je također u redu, ovakav objekt i treba biti u središtu. Volio bih da i s Građevinskog fakulteta više dovode studente jer se stvarno ima što  vidjeti – dugo u Subotici nije bilo prilike vidjeti kako se primjenjuju suvremeni načini gradnje. Pohvalio bih time i izvođača koji se trudi  držati kvalitetu.

Što je Vama osobno najdraži projekt koji ste uradili u dosadašnjoj karijeri?

Po svemu to bi trebalo biti upravo kazalište. Međutim, toliko se oko njega javlja negativnih emocija da bih sve ostavio, za sada, po strani dok se ne svrši, a ja se volim nadati kako ćemo jednoga dana imati kazalište s kojim ćemo se saživjeti, da ćemo prestati podcjenjivati sebe i kao građane i kao sredinu u kojoj živimo. Do tada bih izdvojio dva objekta koja sam pratio praktički od puste ledine do zaokruženih suvremenih proizvodnih objekata. To su Pivara MB u Novom Sadu i Ball Packaging, tvornica limenki u Zemunu. To su projekti na kojima sam surađivao s inženjerima iz Europe i SAD-a, i mislim kako se nisam osramotio a imao sam prilike puno toga i naučiti. Posebice mi je drago da su usvojena i neka naša rješenja pa se tako »naš« objekt u Zemunu pokazao najboljim u lancu njihovih tvornica pa tako čujemo kako se jedna njegova »kopija« pravi i u Poljskoj.

Kako komentirate aktualni »boom« glede gradnje u Subotici?

Kao građevinca me svakako raduje pojačana izgradnja nakon decenija, pa i više, stagnacije. S druge strane, bojim se da je mnogo više u pitanju kvantiteta nego kvaliteta. Razumijem  investitore, nitko normalan ne bi išao u investiciju gradnje a da iz toga ne ostaje nekakav profit. Ali stječe se dojam kako je profit postao nerazmjerno važan, pa se kvaliteta prosto gura u zapećak, da ne bi opterećivala profit. Također, čini mi se da se mnoge stvari događaju pomalo stihijski – bez planske procjene o ponudi i potražnji. Bojim se da nam poslije, kada »boom« splasne, ne ostane napuštenih i poluzavršenih objekata koje nitko ne želi. Nadam se ipak da će vrijeme pokazati kako griješim.

Što kao  građevinski inženjer smatrate da gradu nedostaje i što bi se trebalo uraditi u bližoj budućnosti?

Nedostaje objekata koji bi trebali dati pečat vremenu u kojem mi živimo i biti odrazom saznanja i dostignuća, u arhitekturi prije svega, našeg vremena. Da se razumijemo, apsolutno sam za poštovanje starog, za prezervaciju i restauraciju, ali smatram da bi tu trebalo izvršiti određenu selekciju. Dakle, niti je sve što je staro baš i toliko vrijedno, niti sve što je novo mora biti kratkoga daha. Pa doživjeće valjda ovaj svijet sljedećih sto-stopedeset godina, pa neka tada netko čuva i restaurira i naše radove.

Imate li neku osobitu profesionalnu želju, neki potencijalni projekt?

Kao mlad i ambiciozan, tek diplomirani inženjer maštao sam o projektiranju mostova. Sada sam od toga sve dalje jer je to ipak zasebna znanost i praksa prije svega. S druge strane sudjelovao sam u projektu kazališta, pivovare, nešto za što dobar dio inženjera nema priliku u svom radnom vijeku. Tijekom svih ovih godina shvatio sam ipak jedno: najveće ispunjenje dolazi kada se objekt koji ste projektirali realizira i kada zaživi. To je ipak suština ovoga posla. Tako da ću se i nadalje radovati svakom sagrađenom objektu u čije sam »otvorenje« utkao i dio svoga znanja.