Arhiv tekstova

Često se pitamo što je zapravo Europska Unija i što ona znači za mladog čovjeka u ovoj zemlji. Pitamo se zašto je potrebno državu i narod približiti Europi. Slušamo prije svega mlade, kako se žale na stanje u zemlji. Žele otići odavde, živjeti na Zapadu, jer tamo se nudi budućnost, zakoni se poštuju, između država i naroda nema granica, ljudi slobodno putuju, nesmetano se trguje. Pitamo se ponekad, možemo li i sami učiniti nešto kako bismo ostvarili cilj koji nije samo naš osobni, nego širi cilj. Da se ne osjećamo nelagodno zato što živimo tu gdje smo rođeni. Upoznati ljude iz drugih zemalja, družiti se s njima i molitvom i zajedničkim razgovorom pokušati naći odgovore na životna pitanja. Naći svoj put.

Hodočašća mladih po Europi, koja se svake godine organiziraju pod okriljem Crkve i braće iz Taizéa, mjesto su pravih odgovora na ova i slična pitanja. Možemo uraditi puno, približiti se Europi i Europu dovesti kod nas, približavajući se Bogu i dovodeći Boga kod nas. Upravo to nude europski susreti mladih, od kojih je posljednji održan u Bruxellesu za doček Nove 2009. godine. 

POVJERENJE PREMA DRU-GOM: Više od 40.000 djevojaka i mladića iz: Velike Britanije, Francuske, Italije, Španjolske, Portugala, Njemačke, Poljske, Rusije, Ukrajine, Litve, Mađarske, Slovenije, BiH, Hrvatske, Srbije te s drugih kontinenata, zaputilo se krajem prosinca u glavni grad  Belgije i prijestolnicu EU – Bruxelles. Tih 40.000 hodočasnika, koji hodočaste ne samo od 29. prosinca do 2. siječnja već cijeloga života, premda možda to ne uviđaju, jedni drugima pomažu shvatiti koliko je jedinstvo bitno, koliko je važno biti otvorenim prema drugima, od kakvog je značaja izgraditi povjerenje prema drugom. Jer, ovo hodočašće i jest Hodočašće povjerenja na Zemlji. 

Kako je dobro kad imate prijatelje po cijeloj Europi, kamo god pošli oni će se pobrinuti da se osjećate kao kod kuće. I eto, to je odgovor: od Europe napraviti svoj dom, zajednički dom, dom mira, ljubavi, sigurnosti, a ne stranu zemlju od koje se treba izolirati: Od ljudi drugih nacionalnosti načiniti svoje sestre i braću s kojima ćemo se osjećati sigurno, a ne strance kojih ćemo se plašiti. Trebamo uzeti one najbolje osobine jedni od drugih i time ćemo uspjeti stvoriti ono pravo europsko ozračje o kakvom sanjamo. Ali, cilj je takvo ozračje stvoriti i doma, kako ne bismo morali za tim ići u potragu negdje na zapad, a posljednjih godina već i na sjever, istok i jug. Potrebno je jačati osjećaj prisutnosti Boga u nama, a ovi su susreti temelj za takve pothvate. 

NEMA OSAMLJENOSTI: U Bruxellesu je bilo vrlo lako izgubiti iz vidokruga poznanike jer su svi bili smješteni po cijelome gradu i okolici, neki po belgijskim obiteljima, a neki po školama. Mogli ste se jedino SMS-om dogovoriti gdje i kada se naći, na primjer na velikom sajmu, koji čini nekoliko ogromnih dvorana, gdje su dijeljeni zajednički ručak i večera i gdje su održavane molitve, ali i to je bilo ponekad teško izvodivo jer ipak je to ogromna gužva. No, iako ne znate gdje su vam prijatelji zaglavili, uopće nemate osjećaj da ste sami. Ako ste društveni, vrlo brzo ćete upoznati nekog. Naravno i autor ovoga teksta našao se u takvoj situaciji i mora zahvaliti prijateljicama i prijateljima iz Lyona, koji mu nisu dali niti jednog trenutka provedenog s njima osjećati se osamljenim. Njih je upoznao u školi u kojoj su skupa pripremali dobrodošlicu mladima iz svih država s obzirom da su i oni i on došli u radnim predgrupama. Svoje je najbolje vrijeme proveo upravo sa strancima – djevojkama Lilly, Clam, Coralie i dečkima Thibautom, Pierrom, Sebastienom, Benjaminom. Nevjerojatno je kako je u Bruxellesu bilo puno ljudi koji su ljetos bili i u Taizéu. 

Pisca ovog teksta u punom je užitku nažalost spriječila prehlada, koju je vjerojatno zaradio u autobusu kojim je iz Subotice putovao do Bruxellesa. Tome je stanju pridonijelo i to što je u glavnom gradu Belgije u početku bio smješten u školu bez grijanja, gdje su hodočasnici spavali na podu. Zbog toga, svi koji se odluče putovati, osim vreće za spavanje obvezno moraju ponijeti i deku za ispod vreće, kako ne bi dobili temperaturu i prošli kao neki. Nije, dakle, sve bilo uvijek savršeno, dapače, puno je puta bilo kako nismo očekivali, ali cijeli ovaj susret može se promatrati i kao ispit sposobnosti snalaženja u nepovoljnim situacijama. Jer, i pokraj primjedaba na organizaciju, s ovih se putovanja čovjek svaki put vrati pametniji i to je iskustvo koje vrijedi podijeliti s drugima. 

ZAJEDNICA VRIJEDNOSTI: Na ova je putovanja također dobro ponijeti nešto domaće hrane, jer možda vam se ne svidi ono što vam taizéjska organizacija nudi, a ni ono što se dobije u obiteljima nije uvijek ono na što smo navikli. Primjerice, doručak u europskim gradovima često može biti kruh s maslacem, pekmezom ili eurokremom, što se pomalo razlikuje od bačkog ili srijemskog doručka na koji smo naviknuli. 

Ovi međunarodni susreti mladih imaju i svoj radni dio, na kojima se razgovara o različitim temama i to na različitim lokacijama u gradu. Recimo, jedna od zanimljivih tema bila je pod nazivom: Europa, zajednica vrijednosti, zajednica gostoljubivosti. Predavanje su vodili potpredsjednik Europske komisije Jacques Barrot i predsjednik Europskog gospodarskog i socijalnog odbora Mario Sepi. 

Na zajedničkim molitvama nezgodno je bilo to što se sjedilo na hladnom betonu, pa je obvezno trebao neki jastučić ili dekica. Ipak, stajati u redu za hranu ili sjediti u dvorani i na molitvi pjevati na raznim jezicima s nekoliko tisuća braće i sestara, poseban je osjećaj uz kojeg onaj drugi osjećaj, osjećaj hladnoće, pada u zaborav. 

Ali, osjećaj ukočenosti i izmorenosti, kakav nam je pružilo putovanje u autobusu dugo 1500 kilometara u jednom smjeru, teško se može zanemariti. Dvije smo noći proveli u autobusu i najviše su nam nedostajali kreveti. Ne bi to niti bilo toliko strašno da autobus nije sličio onim Grunfovim prijevozima iz Alana Forda, koji će se prije raspasti nego pokrenuti. Ovakvim se busom, kakvih tamo gdje smo bili već odavno nema na cestama, dovezla predgrupa, što ne znači da su i ostali bili takvi. Iako je takvim prijevozom čak i jednu noć doista naporno provesti na putu, vrijedilo se žrtvovati. 

UPOZNAVANJE RAZLIČI-TOSTI: U Bruxellesu živi i puno ljudi s naših prostora. Do susreta s jednim od njih došlo je posve slučajno. Naime, jedne je noći vaš pripovjedač izgubio osjećaj za vrijeme i vratio se nazad u školu kada je ona već bila zaključana, a zaključavali su je u 23 sata. Za to naravno nije bio kriv on već – Lilly, Clam, Coralie, Thibaut i Pierre, s kojima se zadržao u središtu grada i proveo sjajnu večer. U prvi je mah odlučio lutati sam ulicama Bruxellesa ne bi li dočekao jutro i vratio se u školu. Ubrzo je, međutim, pritisnut umorom i hladnoćom odlučio potražiti prenoćište. Ušao je u hotel, naručio sobu za noć i teška srca platio 60 eura. Slučajno odgovorivši na pitanje jednog od nazočne gospode u holu pred recepcijom, otkrio je zavičajno podrijetlo i posrećilo mu se. Gospodin Milan, koji je rođen u Bruxellesu, ali je živio i u Beogradu, sredio je s gazdom hotela da se mladome hodočasniku, smrznutom i zalutalom u Bruxellesu omogući drijemanje do jutra na fotelji u foajeu hotela. I, naravno, da mu se vrati 60 eura.

Ljudi su u Belgiji veoma ljubazni i spremni pomoći u svakom trenutku, pogotovo ako ste stranac. Obitelji u koje je većina sudionika ovog programa bila smještena bile su vrlo gostoljubive. Naravno, vjerojatno nije svima bilo onako kako su očekivali, mnogi su se možda nadali i nečem višem od pekmeza i eurokrema, ali moramo naučiti i to da svijet na koji smo mi naviknuli nije jedini svijet koji postoji. To što su imali na trpezi za sebe, Belgijanci su nudili i svojim gostima. Ono što je nama sličilo štednji, zapravo je njihov način života. Nije sve u jelu i piću. Mnoge su mlade goste njihovi domaćini automobilom provezli kroz cijeli grad i pokazali im znamenitosti. 

Bruxelles je lijep grad, kao i svi ostali gradovi u kojima su dosada održavani susreti. Prošli put grad domaćin bila je Ženeva, prije toga Zagreb, a prije toga redom: Milano, Lisabon, Hamburg, Pariz, Budimpešta, Barcelona. Međutim, sve te znamenitosti i građevine, iako predivne, ne daju niti blizu takav osjećaj kakav imate kada se nalazite u onako ogromnom okruženju ljudi u kakvom smo bili svakoga dana za vrijeme ručka, večere i molitve. Na sljedećem nas susretu čekaju Poljaci u gradu Poznanu, gdje ćemo nastaviti rušiti barijere između naroda i rasa i umjesto njih graditi put pomirenja, sreće i vjere. Vidimo se u Poznanu.

Tomislav Perušić