Arhiv tekstova

U pokladnom smo vremenu, a vrhunac predkorizmenog druženja i zabave za Hrvate u Vojvodini sasvim je sigurno Veliko prelo u Subotici. Prela i zabave, veselja i gozbe ovih će dana biti u izobilju diljem Vojvodine, ali najmasovnije okupljanje bit će, kao i prethodne dvije godine, u Dvorani sportova u Subotici, gdje se očekuje više od 1200 gostiju, uz zvučna glazbena imena iz Hrvatske – Miroslava Škoru i Gorana Karana. 

Na čelu organizacije ove velike i zahtjevne manifestacije, koja podrazumijeva usklađivanje gomile sitnica u funkcionalnu cjelinu, drugu je godinu zaredom predsjednik Izvršnog odbora HKC »Bunjevačko kolo« Davor Dulić. I da ništa drugo više nikad ne uradi, u povijest će ući kao do sada najmlađi šef organizacije najvećih događaja u hrvatskoj zajednici – Velikog prela i Dužijance.

 

HR: Kada će ove godine biti održano Veliko prelo i kakav ste program pripremili?

Veliko prelo će ove godine biti održano 31. siječnja u Dvorani sportova. Okupljanje gostiju počinje u 19,30, a službeni program će početi između 20 i 20,15 sati. Program će biti isti kao i svake godine, naravno s različitim imenima kad su u pitanju gosti izvođači. Dinamika prela će biti ista kao i prije, što znači da počinje protokolarnim dijelom, pozdravnim govorima, himnom prela »Kolo igra, tamburica svira«, koju će izvesti ansambl i orkestar »Bunjevačkog kola«, a poslije toga će svirati tamburaški ansambl Hajo iz Subotice. Poslije njih ide izbor najljepših prelja, a onda Miroslav Škoro. U ponoć je proglašenje prelja, a poslije toga nastupa Goran Karan. To je već u kasnijim satima program namijenjen mlađoj generaciji, tj. onima koji su ljubitelji te glazbe. Završit ćemo, naravno, također s tamburašima. 

HR: Ima komentara da je ulaznica ove godine prilično skupa. 

Da, ima. Ali, mislim da je cijena od 2500 dinara realna za ono što se dobiva. Ulaznice se mogu nabaviti u »Bunjevačkom kolu« i još ih ima malo.

Stvar je u tome da se, za razliku od prethodnih godina, piće ne plaća posebno, nego je u potpunosti uračunato u cijenu, od aperitiva do fajronta. Također, bit će malo obilnija večera s tradicionalnim predjelom, čega ranijih godina također nije bilo. 

Vidite, cijena ulaznica je prošle godine bila nerealno jeftina. Prošle je godine cijena trebala biti između 1500 i 1800 dinara, u odnosu na ono što je gostima ponuđeno. Morali smo prilično potegnuti sponzore da bi se ta razlika pokrila i da se prelo uspješno dovede do kraja. Dakle, ako je prošle godine karta trebala biti najmanje za 50 posto skuplja, pa ako tome dodamo još stopu inflacije i ove godine pojačanu ponudu, onda je cijena od 2500 dinara sada realna. Ne želim ulaziti u razloge zbog čega je karta prošle godine bila nerealno jeftina, Organizacijski je odbor imao razloge za to, ali mislim da karta sada prvi put ima realnu cijenu. Možda to zvuči puno, pogotovo u ovim kriznim vremenima, ali za ono što se dobije, ona je realna. Bilo koja večera u gradu, ili koncert bilo kog izvođača, ne može biti ispod 1500 do 2000 dinara. A ovdje imamo više tih stvari i sve to za 2500 dinara.

HR: Je li na povišenu cijenu utjecalo i to što su gosti zvučna imena?

To ne igra ulogu, jer smo i prošle godine imali zvučna imena, možda čak i zvučnija, imajući u vidu da Zvonko Bogdan puni sve dvorane i trgove na prostorima bivše Jugoslavije, da je Aki Rahimovski legenda već 30 godina. Mislim dakle da ulogu ne igraju imena, nego ono što nudimo, a prvi put smo se realno postavili s cijenom.

HR: Osim što se komentira cijena, komentira se i sadržaj Velikog prela. Neki kažu kako to više nije to, da je ovo prelo postalo koncert a ne tradicionalno prelo na koje je narod naviknuo recimo u posljednjih 20 godina. Kako gledate na tu vrstu primjedaba?

Mislim da prelo prethodnih 20 godina apsolutno nije bilo ono što je bilo prelo 20 godina prije toga. Kako se mijenjaju vremena, mijenja se i način zabave. Ideja je da ovo prelo bude živo sada, da ne prezentiramo prelo od prije 20 godina i da ne radimo po motivu od prije 20 godina. Mi radimo po motivu od prije 130 godina, a ono što je bilo prije 20 godina apsolutno ne sliči onome što je bilo prije 130 godina. Znači, ne vidim gdje je tu tako velik problem. Recimo, prije 130 godina na prelo se dolazilo isključivo pješice ili konjskom zapregom, a sada autima. Prije 20-ak godina još je i bilo ljudi u bunjevačkoj narodnoj nošnji na prelu, a danas teško. Pokušavamo mi to obnoviti, ali ne ide. Jednostavno, drugačije se oblačimo, drugačije razmišljamo, drugačije živimo. Prije 20 godina nitko nije imao mobitel na prelu, a danas ga imaju svi. Prije 20 godina nismo radili prelo za 1200 ljudi u Dvorani sportova, s ovolikim ozvučenjem, s kamerama na kranovima, marketingom, a danas sve to radimo. 

HR: Je li i prošlogodišnjih preko 1200 gostiju potvrda ovoga o čemu pričate? 

Iskreno se nadam da jest. Naravno, kad to kao ove godine dođe do džepa svakog pojedinca, onda se razbija svaka teorija o pohvalama i kvaliteti. Svaka teorija funkcionira ako je za badava. A, čim je moramo platiti, onda je već napetija situacija. Generalni zaključak je taj da prelo mora živjeti danas. Znamo da prelo ima povijesni značaj jer traje 130 godina, ima nacionalni značaj, društveno-socijalni i zabavni karakter. Ono je napravljeno kao zabava u interesu buđenja nacionalne svijesti i osjećaja pripadnosti hrvatskom narodu. Na jedan način se to radilo prije 130 godina, na drugi način se to radi danas. Stvar je u tome da prelo ne treba biti predstava kako  je to nekada bilo. Prelo se treba događati sada. U zajednici se sada treba buditi nacionalna svijest, trebamo se sada sresti, trebamo se sada zabavljati. Sada, u 2009. godini. Samo je stvar u modelu, a siguran sam da ideja nije niti milimitar pomaknuta. 

A, način se naravno mijenja. Nitko ne može tvrditi za prelo iz 80-ih godina – e, to je to! To je bilo prikladno tom dobu i tom načinu zabave. Naravno, ljudi koji danas imaju 60, 70 ili 80 godina, znaju za ono. Oni su onda bili u naponu snage, to je odgovaralo njihovom vremenu, njihovom temperamentu. Danas svi očekuju nešto drugo. Ponavljam, mislim da je prošla godina bila potvrda svega ovoga. Naravno, ove je godine pomalo upitna ta cijena, ali mislim da »Bunjevačko kolo«, kao nositelj prela, nije ustanova koja ima dovoljno pomoći, suradnje, energije, novca, da prelo radi u dobrotvornom kontekstu, da radimo besplatno. Mi kao organizatori imamo troškove.

HR: Hoće li se ti troškovi pokriti iz ulaznica?

Neće se pokriti iz ulaznica. Neke sponzore već imamo osigurane, nadamo se da će ih biti još. 

HR: Grad Subotica?

 

Grad Subotica za sada ništa. Tražili smo za prelo nešto novca iz proračuna, ali za sada ništa. Istina, ovih je dana bilo malo teško komunicirati zbog božićnih i  novogodišnjih praznika, dva tjedna nitko nije radio normalno. Za sada je jedino Generalni konzulat Republike Hrvatske pomogao, očekujemo i standardnu pomoć Vukovarsko-srijemske županije. Ako se odazovu oni na koje računamo, nadam se da ćemo se uklopiti. 

HR: Kako gledate na organiziranje drugih prela, recimo Prela Pučke kasine, Prela mladeži, Malog prela, Književnog prela?

Ima još i Kersko prelo u župi sv. Roka, kao i prela po selima, Bunjevačko prelo itd. 

HR: Jesu li sva ta prela kompatibilna s Velikim prelom, ili bi možda sve snage trebalo usmjeriti na organizaciju jednog prela?

Ne mislim da bi to trebalo centralizirati. I nekada je svatko radio svoje prelo. Bilo je obiteljskih prela, divojačkog prela, momačkog prela. Ne vidim da je to sukob interesa, mislim da svaka ta organizacija ima svoju publiku, svoje goste za koje to radi i model na koji to radi. Pučka kasina je prvi organizator Velikog prela i ne vidim zašto ga ne bi i danas oni mogli organizirati, i trebaju ga organizirati. Mislim da se može napraviti pozitivna konkurencija. Ne vidim razloga za bilo kakav sukob, jedino bi bilo zgodno da svi mi koji organiziramo prela uskladimo termine. Koliko mi se čini, dva se prela ove godine sudaraju datumski – Malo prelo i Prelo Pučke kasine. Ako bi se to izbjeglo, nije nikakav problem imati prelo svaki vikend, ili čak dva za vikend. Što ih više ima, to bolje.

HR: Je li Veliko prelo, sa svojom masovnošću, način da se i ostalima u ovom gradu pokaže kako naša zajednica postoji i kako nas ima?

Naravno. Prošle sam godine prvi put bio predsjednik Organizacijskog odbora i baš sam komentirao kako smo mi jedini u ovom gradu koji možemo napraviti svečanu večeru za 1200-1300 ljudi. To pokazuje dio našeg mentaliteta, pokazuje i sposobnost ove institucije koja to organizira, a pokazuje i da smo mi ti, koji u ovom gradu, pa i šire, imamo takav skup. Na to trebamo biti ponosni, pogotovu zbog kontinu-iteta događanja toga. Sada smo sigurni da nam Dvorana sportova više nije niti dovoljna, bilo bi dobro da je ona bar za pola još veća, i onda bi prelo bilo rasprodano i dvorana puna. Za razliku od nekih drugih skupova, gdje se pojavi nas 6, 10 ili 12. Našim ljudima nedvojbeno još uvijek treba prelo, osjećaj zajedništva, pripadnosti i susreta, zabave, jer na svim ostalim skupovima ima nas puno manje. Imamo previše problema i sukoba. 

HR: Ujedno ste i predsjednik Duži-jance. Sada, kada je poslovna godina iza nas, kad je crta podvučena, možete li reći kako je Dužijanca 2008. sveukupno prošla? Ulazi li se u organizaciju nove Dužijance čistih računa, ili još uvijek ima nekih nepodmirenih stavki?

U novu Dužijancu ulazimo čistih računa. Čekali smo dio novca iz Pokrajine i Republike, i to je zbog rebalansa i sveukupne situacije u državnoj skupštini malo kasnilo, ali u svakom slučaju taj je novac krajem godine stigao, Dužijanca je zatvorila sve svoje repove i ostao je jedan manji dio sredstava za početak pripreme ovogodišnje Dužijance. Rad na novoj Dužijanci punom parom kreće već poslije Velikog prela. Strateškim radom i lobiranjem Dužijanca prerasta skup nas 500 ili 1000 i postaje jedna od značajnijih manifestacija u regiji, sigurno jedna od najvećih i jedini su joj rival Vinkovačke jeseni, koje su još uvijek, dakako, većih kapaciteta, ali su u ponudi malo siromašnije, jer se Vinkovačke jeseni svode samo na smotru konja, nošnji i folklora, za razliku od Dužijance koja je jako bogata sadržajem i koja traje dugo, četvrtinu godine. 

HR: Ove dvije manifestacije, Veli-ko prelo i Dužijanca, jako su zahtjevne. Na čiju se potporu HKC »Bunjevačko kolo« oslanja sada?

HKC još uvijek radi svojim snagama uz prilično dobru procjenu kada, gdje i kako konkurirati na natječaje. Ove smo godine Dužijancu većinom financirali iz regularnih natječaja raznih ministarstava, pokrajinskih tajništava i Grada, kao i nešto malo iz Republike Hrvatske. Naravno, moram spomenuti da smo ove godine u realizaciji Dužijance imali veliku potporu aktualne vlasti na svim razinama, od republičke i pokrajinske do gradske, konkretno u osobama ministra Olivera Dulića, pokrajinskog premijera Bojana Pajtića, potpredsjednice pokrajinske vlade Ivane Dulić-Marković, pokrajinskog tajnika za kulturu Milorada Đurića, zamjenika predsjednika Skupštine Grada Slavka Paraća, načelnika Sjeverno-bačkog okruga Zorana Prćića i našeg gradonačelnika Saše Vučinića.

HR: I ove će godine sasvim sigurno biti različitih natječaja republičkih, pokrajinskih i gradskih tijela, kao i u Hrvatskoj, ali tu su i predpristupni programi Europske Unije. Računate li i na sredstva po tim europskim natječajima?

Dužijanca će sigurno konkurirati na Interregu i upravo pregovaramo sa strateškim partnerima preko granice, u Hrvatskoj sigurno, a vjerojatno i u Mađarskoj. Nadam se da ćemo unutar HKC-a okupiti sve ljude koji to znaju raditi, jer je za Dužijancu to posao od 12 mjeseci. Ona dugo traje i puno košta, a da bi se radila stihijski i u slobodno vrijeme. Ako uspijemo zatvoriti tu logističko-financijsku problematiku, odnosno osigurati kadrove koji će na tome raditi 12 mjeseci, onda Dužijanca u perspektivi neće imati problema. Najveći problem je što Dužijanca pripada određenoj nacionalnoj zajednici, a iz te zajednice nema gotovo nikakvu pomoć, podršku, ni moralnu, ni političku, a kamoli financijsku.

HR: Od koga ste sve unutar hrvatske zajednice tražili potporu?

Problem je što smo imali premalo prilike od bilo koga tražiti pomoć. Pokušavali smo od svih, ali jednostavno ili je to završilo na razgovoru ugodnom, ili do nekih ljudi koji su na čelu određenih institucija uopće nismo uspjeli doći. 

HR: Zbog čega je to tako?

 

Ne znam. Još uvijek sam premlad za te relacije, tako bar kažu. 

HR: Od predsjednika Pučke kasine 1878 Josipa Ivankovića stigla je primjedba da je prošle godine gradonačelnik Subotice u Organizacijski odbor Dužijance imenovao i predstavnika te organizacije, ali da on niti jednom nije pozvan na sastanak ili bilo koji dio organizacije. Imate odgovor na to?

Radi se o Ljudevitu Vujkoviću Lamiću. Kada je gradonačelnik službeno imenovao članove Organizacijskog odbora i kad smo dobili rješenja o imenovanju, prvi sastanak je već bio iza nas. Poslije toga je Ljudevit Vujković Lamić bio kod mene i ponudio mi projekt u okviru Dužijance, koji sam prihvatio drage volje, očekujući da će se on baviti tom manifestacijom. Riječ je o retrospektivnoj izložbi plakata Dužijance i to je bila njegova ideja. Kada smo se sljedeći put sreli on nije imao vremena, pa nije imao informacije i na tome je i ostalo. Kada sam formirao Organizacijski odbor, Ljudevita Vujkovića Lamića nisam vidio kao osobu koja mi je potrebna u radnom, idejnom kontekstu, ali kada je donio tu ideju, prihvatio sam je drage volje. Ta ideja nije realizirana, a zašto nije, to on zna, ja ne znam. Sada se to koristi kao moje manipuliranje članstvom u Organizacijskom odboru, mojim pozivanjem i nepozivanjem. Stvar je potpuno benigna i nema većeg značaja, osim što sada očigledno određena garnitura ljudi to pokušava iskoristiti prije službene verifikacije ovogodišnjeg izbora Organizacijskog odbora. Mislim da moramo stati na loptu, Dužijanca je iznad svih intriga koje se trenutačno događaju u hrvatskoj zajednici i nadam se da ćemo zajedničkim stavom, bez obzira kojoj frakciji netko trenutačno pripada, sve to nadvladati u korist Dužijance. Ako Dužijanca postane okršaj određenih frakcija, ona će nestati. Ja to, kao najmlađi predsjednik Organizacijskog odbora Dužijance u povijesti, ostavljam na savjest svima starijima koji to kao znaju kako treba raditi, koji znaju što Dužijanca jest. Tvrdim: Dužijanca nije mjesto za sukobe.

HR: Kako vidite budućnost HKC-a »Bunjevačko kolo«? Kuda ide »Kolo«?

Hrvatski kulturni centar sada je na velikom raskrižju. Ili će postati stvarno organiziran, veliki i s kvalitetnim uvjetima rada kulturni centar koji pripada hrvatskoj zajednici, ili će se vratiti na razinu KUD-a, a onda sve ovo o čemu smo pričali dolazi pod znak pitanja. 

HR: O čemu ovisi u kom će se smjeru ići?

Ako hrvatska zajednica, a dijelom i država, ne stanu iza HKC-a, onda još uvijek imamo snage da mi, eto tako, nekim privatnim vezama, snalažljivošću i prodornošću pojedinaca nešto uradimo. Sadašnji Upravni odbor prilično timski djeluje i uspijeva pronaći minimalne načine financiranja, ali to je već rezervna varijanta koja će teško uspjeti bez onog prvog, bez podrške zajednice i države kulturnom centru koji ima kapacitete i moć raditi velike manifestacije i educirati kadrove u manjim KUD-ovima. Imamo i prostor koji je velik problem, bolje da ga nemamo. Ako bi, dakle, netko sada stao iza nas i pomogao da riješimo kvalitetu življenja, odnosno saniranje zgrade, onda bismo mi imali vrhunske uvjete za sve i time se puno stvari mijenja, na imidžu, na kvaliteti rada itd.

HR: Ima mišljenja unutar hrvatske zajednice da je HKC »Bunjevačko kolo« samo jedan od hrvatskih KUD-ova kojih ima tridesetak, te da, figurativno rečeno, ne treba podmazivati perje masnoj guski. Što na to kažete?

»Bunjevačko kolo« unutar sebe ima puno djelatnosti koje imaju svi KUD-ovi, s tim da »Bunjevačko kolo« unutar sebe ima sve te djelatnosti, a svi ti KUD-ovi imaju ponešto od toga. »Bunjevačko kolo« se niti ne zove KUD nego kulturni centar, samim tim i ima drugačiji status u gradu, pokrajini i državi što i jest normalno. »Bunjevačko kolo« je već odavno prestalo biti folklorni ansambl, folklorni je ansambl samo jedan od bisera u nizu. »Bunjevačko kolo« u posljednje 3 godine, nakon 28 godina stanke, opet ima ozbiljan tamburaški orkestar, ima ozbiljnu dramsku sekciju, organizira četiri velike manifestacije – Veliko prelo, Dužijancu, Festival bunjevački pisama i Međunarodnu likovnu koloniju Bunarić – i to već nisu djelatnosti jednog KUD-a. HKC ima i puno veće troškove od KUD-ova i mislim da mi kao zajednica nemamo kriterije u prioritetima financiranja, u značaju onog što se radi. Dok god ne budemo imali egzaktne kriterije, kategorizaciju projekata, aktivnosti, kvalitete, dotle svatko može Hrvatski kulturni centar paušalno trpati u jedan KUD. 

Inače, ja i mislim da su mali KUD-ovi u pojedinim segmentima važniji od HKC-a, ali gledajući generalno, svi ti mali KUD-ovi sudjeluju na našoj Dužijanci, svi oni šalju svoje djevojke na izbor najljepše prelje na naše Veliko prelo, svi njihovi mladi talentirani tamburaši sviraju na našem Festivalu bunjevački pisama, imamo folklorni ansambl u koji brojčano stanu svi ostali folklorni ansambli zajedno, naš pjevački ansambl pjeva tako da se toga, prema riječima drugih, ni LADO ne bi posramio. HKC već odavno nadilazi KUD-ovsku razinu rada u bilo kojem segmentu – organizacijskom, umjetničkom, radnom, kadrovskom, po broju putovanja itd.

HR: Da se vratimo zgradi »Bunjevačkog kola«. U kakvom je ona stanju i što će s njom biti?

Već dvije godine tražimo rješenje za taj problem koji je ozbiljan. Riječ je o atraktivnoj lokaciji i naravno nitko nema razloga financirati »Bunjevačko kolo«, ali mnogi daju sebi za pravo kalkulirati i mešetariti ovim placem. Tu stvar stoji. Kada »Bunjevačko kolo« pronađe model, morat će se rješavati prostor. Folklorna dvorana, restoran Dukat i sadašnji stan HNV-a u katastrofalnom su stanju. Svi krovovi prokišnjavaju, svi zidovi se šire prema van, izolacije gotovo i nema, podrumi su u očajnom stanju, zagrijati prostor je skoro nemoguće. 

HR: Znači li to da renoviranje nije moguće, nego je rješenje kompletno rušenje?

Imamo službenu procjenu da se mora rušiti sve osim upravne zgrade i velike dvorane. U više navrata rađeni su projekti i samo je pitanje u kojim bi se granicama poslije gradilo. Problem je, dakle, što još uvijek ne znamo iz kojih izvora bismo mogli dobiti sredstva.

HR: Hrvatsko nacionalno vijeće je kupilo svoju zgradu i za očekivati je da će se uskoro iseliti iz prostora »Bunjevačkog kola«. Čemu će služiti taj prostor dok se konačno ne riješi pitanje sjedišta »Bunjevačkog kola«, odnosno dok se taj dio zgrade eventualno ne sruši?

S obzirom da sve naše sekcije, osim folklorne, uopće nemaju gdje raditi, nama je taj prostor prijeko potreban. Kad to bude aktualno, vidjet ćemo hoće li se ured seliti gore, a mladi raditi ovdje gdje je sada uprava. HKC je davno prerastao prostorne kapacitete »Bunjevačkog kola« i sada nam to jako treba.

HR: Nešto se priča o školi folklora u vrtićima. Što o tome znate?

To nije vezano uz HKC. Ja već desetak godina nastojim da se rad u folkloru verificira, tj. da se radi stručnije, a za to su potrebni educirani kadrovi. Napravio sam program za rad s djecom u vrtićkom uzrastu, za početak.

HR: S kojom djecom?

 

Sa svom, bez obzira na nacionalnost. To je vojvođanski program, od mađarskih, slovačkih, rusinskih, srpskih, bunjevačko-hrvatskih, svih plesova. Nisu to pravi plesovi. To su djeca u vrtiću koja imaju brojalice, igrice i upravo zato što nitko o tome nikada nije vodio računa oni razvijaju osjećaj za prostor, motoriku, ritam, sluh itd. I oni u predškolskom uzrastu mogu početi s tim nešto raditi, da bi, kada dođu u školski uzrast, imali sve parametre da se ozbiljno mogu početi baviti folklornom, plesnom, glazbenom i vokalnom umjetnošću. Za početak, taj sam program poslao na akreditaciju Ministarstvu obrazovanja Republike Srbije i to za obuku odgojitelja. Znači, ovo je program za obučavanje odgojitelja da bi poslije oni mogli raditi s djecom. S obzirom da sam autor tog programa, moj budući status u »Bunjevačkom kolu« će odrediti u kojoj će to mjeri biti vezano uz »Bunjevačko kolo« nakon što stigne akreditacija. Ako u »Bunjevačkom kolu« sve bude u redu, moji će asistenti držati te seminare i pomagati odgojiteljima u vrtićima, a na godišnjoj razini mi bismo trebali ubirati 40-ero do 50-ero djece iz različitih vrtića kao najmlađi uzrast »Bunjevačkog kola«. 

HR: Što očekujete, kada bi to moglo krenuti, ako bude odobreno u ministarstvu?

Ne mogu reći dok ne stigne akreditacija, a do toga će vjerojatno proći još dva-tri mjeseca. Ako bi ideja prošla, onda bi sljedeće školske godine krenula obuka odgojitelja, a za nekih godinu i pol dana mogli bismo imati prvu generaciju te djece. Program za školski uzrast od 1. do 8. razreda već imam i taj program u kapacitetima HKC-a već primjenjujemo, u mjeri u kojoj je to moguće. A možda se jednog dana folklor i u Srbiji u škole uvede kao fakultativan predmet. Jer, folklor nije samo igranje, folklor je puno širi pojam. 

HR: Vi ste folklor učili u čuvenom LADU, ali se i formalno, kao student, školujete na Visokoj školi za obrazovanje odgojitelja u Kikindi. Kakva je to visokoškolska ustanova?

Tako je, na trećoj sam godini i odslušao sam peti semestar. To je državna visokoškolska ustanova, gdje školovanje traje tri godine i ja sam u prvoj generaciji studenata. U ovom dijelu Europe ovo je jedina takva visoka škola. Studiram na smjeru odgojitelja za tradicionalnu igru, gdje se radi širok program – osim programa i tradicije države u kojoj živimo radi se i program svih naroda Vojvodine, svih republika bivše Jugoslavije, te program Balkana. Na taj način mi i službeno dobivamo teoretsku, glazbenu, praktičnu, scensku, režijsku i drugu širinu.

g