Arhiv tekstova

Trianonska je granica traumatična linija podjele koja povijesno duboko opterećuje mađarski narod u cijelosti, jer je površina Mađarske njome svedena na jednu trećinu dotadašnjeg teritorija, a broj Mađara u novostvorenoj mađarskoj državi je – prepolovljen. No, ista ta granica opterećuje i hrvatski narod, čiji je ne mali dio upravo nametnutim odlukama Trianonskog sporazuma 1920. godine, izvan novoformirane države u kojoj su Hrvati postali konstitutivan narod, ostavio velik dio teritorija većinski naseljenog hrvatskim življem. 

I, dok je mađarska dimenzija trianonske nepravde u kolektivnom sjećanju toga naroda poprimila mitske razmjere, hrvatski je dio priče uglavnom sustavno zapostavljan. Vrlo se malo u medijima i literaturi govori o tome kako je hrvatski narod u bačkoj i baranjskoj ravnici, također jednim potezom pera razdijeljen, pri čemu je jedan njegov dio (područja sa središtima u Subotici i Somboru te Baranja) pripojen tada novoformiranoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, dok je drugi dio (sa središtima u Baji i Pečuhu) ostao u Mađarskoj. Granična je linija, ista ova koja se danas naziva šengenskom, tada nemilosrdno odijelila obitelji, rodbinu i prijatelje jedne od drugih, u mnogim slučajevima zauvijek. Do trianonske su se odluke, budući da nikakvih granica tamo nikad nije bilo, ljudi slobodno kretali, odlazili iz mjesta u mjesto, sa salaša na salaš, međusobno se ženili i udavali, trgovali i družili se, da bi odluka donesena u toj versailleskoj palači sve to naprasno prekinula i povijest ovih prostora obilježila još jednom nepravdom.

NIŠTA DO ULASKA U EU: Podjeli, koja će hrvatski narod raspolutiti između dviju država – Mađarske i Kraljevine SHS (kasnije Jugoslavije, pa Srbije i Hrvatske), prethodilo je povlačenje demarkacijske linije na potezu Besterce-Moriš-Subotica-Baja-Pečuh-Drava, odnosno linije na koju je pri kraju Prvog svjetskog rata izišla srpska vojska i za koju se očekivalo da će postati državnom granicom. To su, naime, očekivali Hrvati na tome području, nadajući se da bi cijeli teritorij južno od demarkacijske linije, definitivno mogao ući u sastav novoformirane države južnih Slavena, u kojoj bi najveći dio cijelog hrvatskog naroda živio u jednoj državi. 

Međutim, dogovorom velikih sila, ali navodno i nedovoljnim zalaganjem tadašnje srpske vlade za područja naseljena katoličkim življem, granica je u Trianonu utvrđena desecima kilometara južnije od demarkacijske linije, te su hrvatska područja s gradovima Bajom i Pečuhom ostala u Mađarskoj. Hrvatska bunjevačka i šokačka naselja: Čikerija, Kunbaja, Aljmaš, Madaraš, Kaćmar, Boršot, Bikić, Čavolj, Melkut, Gara, Santovo, Baračka, Matević, Prlković, Baškut, Baćin, Dušnok, Gornji Sveti Ivan, Đurić, Kašad, Martinci, Sumartin i mnoga druga u Bajskom trokutu pripala su državi s druge strane granice i kad jednog dana Hrvatska i Srbija uđu u Europsku Uniju ukidanje granice riješit će problem komunikacije među ljudima, ali se posljedice gotovo stoljetne fizičke podjele neće lako izbrisati.

Kakvu prednost za razdijeljeni narod donosi ukidanje granica pokazuje i primjer Gradišća, područja u kojem su u kompaktnoj zajednici Hrvati stoljećima živjeli, a koji su nakon Prvog svjetskog rata također raspolovljeni, tako što je jedan dio Gradišća pripojen Austriji, a drugi je ostao u Mađarskoj. Granica između neutralne Austrije i komunističke Mađarske uvijek je bila dovoljno tvrda da predstavlja problem za žitelje koji su željeli iz jednog sela prijeći u drugo. Današnji se gradišćanski Hrvati, nakon ukidanja granica u EU, slobodno kreću po cijelom Gradišću, obnavljaju pokidane veze i u Europskoj Uniji nastavljaju živjeti kao u jednoj državi, no teško mogu zaboraviti desetljeća izolacije.

POKIDANE VEZE: Bračni par iz Bačkog Brega – Manda i Matija Periškić – rođeni su 1933. godine i vrijeme od prije Trianona poznaju samo po pričama svojih roditelja i djedova. Ipak, to kolektivno pamćenje nadopunjuju sjećanjem na vrijeme mađarske vlasti u Bačkoj od 1941. do 1944. godine, kada granice tik uz njihovo selo također nije bilo.

»Moj je djed imao brata, a on sina koji se nije vratio iz Prvog svjetskog rata«, priča Manda Periškić. »Prije odlaska u rat taj je moj rođak već imao dvije kćeri, koje su živjele u Beregu. Budući da se njihov otac nije vratio iz rata, djed je odlučio da jedna ta moja rođaka treba ostati u Beregu, a da se druga ima udati u Santovu. Tako je jedna otišla u Mađarsku, a druga ostala ovdje. Bilo je granice i tada između Berega i Santova, ali se mogla prelaziti, jer su ljudi imali zemlju i s druge strane granice. Ta je moja rođaka uvijek k nama dolazila sve do 1945. kada je granica potpuno zatvorena. Od tada, pa sve do 1969. godine, kada je otvoren granični prijelaz Bački Breg-Santovo, ja tu svoju rođaku uopće nisam vidjela. Sjećam se naših razgovora nakon toga, kada je uvijek plakala dok je pričala kako je godinama svaki dan slušala zvono s tornja crkve u Beregu. Svi su njeni bili ovdje u Beregu, a ona ovamo godinama nije mogla, granica nas je dijelila.« 

Manda Periškić se prisjeća i jednog događaja između dvaju svjetskih ratova.

»U Beregu su osnovane dvije političke stranke, Mačekovci i radikali. Neki se Marko Ižipac upisao u jednu od te dvije stranke, ne sjećam se u koju, ali znam da je u pogrešnu, jer su mu oduzeli putovnicu, i njemu i njegovoj supruzi, čija je majka živjela u Santovu. Stalno mu je zbog toga predbacivala, uvijek je govorila kako zbog njegove politike ona ne može viđati svoju majku.«

Nakon što se granica između Jugoslavije i Mađarske liberalizirala, Santovčani i Berežani su se ponovno počeli posjećivati i družiti. A kako i ne bi, kad je riječ o istom narodu, susjednim selima povezanim obiteljskim i prijateljskim vezama.

»Kad smo se god sretale, santovačke su nam žene uvijek zavidjele«, priča Manda Periškić. »Govorile su kako je Tito dobar, jer je seljacima ostavio zemlju pa zimi nisu morali raditi, a u Mađarskoj su seljaci u zadrugama morali uvijek raditi, i ljeti i zimi, makar krpati džakove ili sakupljati granje. ‘Dok mi radimo, vi na prela idete’, govorile su nam santovačke žene. Ali, poslije se pokazalo kako to baš i nije bilo najbolje, jer sve su žene u Santovu dobile mirovine, a ja evo ništa.«

ŽELJEZNA ZAVJESA: Mandin suprug Matija također se dobro sjeća vremena kada se iz Berega teško moglo otići u Santovo, premda su obiteljske i druge veze žitelja tih dvaju susjednih sela bile iznimno bliske.

»Između dvaju svjetskih ratova u Santovo je odlaziti mogao samo onaj tko je tamo posjedovao zemlju«, kaže Matija Periškić. »Bilo je puno naših cura iz Berega koje su udavane u Santovu i obratno. Za vrijeme Mađara nije bilo granice i redovito se išlo preko na prela, a i oni su dolazili ovamo. Negdje oko 1965. granicu su otvorili na jedan dan pa smo mogli prijeći. Tek nekoliko godina kasnije otvoren je pravi granični prijelaz, a do tada je onaj tko je imao jako velik razlog, u Santovo, udaljeno 2 kilometra, morao ići skroz okolo, preko prijelaza Udvar u Baranji.«

Periškićevi su imali zemlju na samoj graničnoj liniji, tik do vojne osmatračnice s ove strane granice, pa je zbog toga u vrijeme tvrdih odnosa između komunističke Jugoslavije i komunističke Mađarske nisu mogli u potpunosti obrađivati.

»Jedan nam je kapetan jugoslavenske vojske još u vrijeme Informbiroa rekao da zemlju ne obrađujemo u onom dijelu koji je uz samu granicu, jer je minirana«, kaže Periškić. »Tako mi našu zemlju uz granični pojas nikad nismo niti obrađivali, zapravo smo počeli tek posljednjih dvadesetak godina. Sjećam se i kako je vojska tu na našoj zemlji, uz granicu, poslije Drugog svjetskog rata ubila jednog Nijemca koji je pobjegao iz logora u Gakovu. Više je Nijemaca tih godina prebjeglo odavde u Mađarsku, baš preko te naše zemlje, kroz šumarak.«

Matija Periškić naglašava kako bi volio doživjeti da se i ova granica, svega nekoliko stotina metara od njegove kuće, zauvijek ukine, »da se i mi ujedinimo i da više nema granica«.

POSLJEDICE NEIZBRISIVE: Iako puno mlađi od svojih sumještana Mande i Matije Periškića, sadašnji predsjednik Hrvatskog kulturno-prosvjetnog društva »Silvije Strahimir Kranjčević« iz Bačkog Brega Stipan Katačić također se sjeća priča kojima je opisivano vrijeme željezne zavjese između Berega i Santova.

»Kada je granica povučena, bio je čest slučaj da su Berežani udavali kćeri u Santovu, a Santovčani u Beregu«, kaže Katačić. »Na taj su način ljudi pokušavali sačuvati zemlju koja je ostala s druge strane granice. Nakon Drugog svjetskog rata stanje je bilo još teže, jer Rusi su bili na granici s mađarske strane, a s naše je strane također bila vojska. Čak je i kukuruz morao biti posječen uz granicu, da vojsci ne bi zaklanjao pogled. Međutim, 80-ih godina prošlog stoljeća sve se promijenilo, jest da je za prelazak trebala putovnica, ali svi smo tamo odlazili biciklima, išli na kupanje u Dautovo ili na bajski kanal. Za nas su to bili lijepi izleti, jer smo za tamošnje stanovnike ‘bili nešto’, dok je njima tih godina bilo teško, Rusi su još bili tamo.«

Novinar tjednika Hrvatski glasnik, koji izlazi u Mađarskoj, Stipan Balatinac, kaže kako su se Santovčani i Berežani ponovno počeli intenzivnije družiti nakon što je koncem 60-ih godina prošlog stoljeća otvoren granični prijelaz baš između ova dva šokačka sela.

»Sjećam se kako smo redovito odlazili u Bački Breg na razne manifestacije«, kaže Balatinac. »Osobito su 80-ih godina veze bile intenzivne, ali sve je to opet prekinuto 90-ih u vrijeme rata. Sve to vrijeme, negdje do 2000. godine, praktički nikakvih kontakata među nama nije bilo.«

Granica između Mađarske i Kraljevine SHS, odnosno Jugoslavije a sada Srbije, tu je već skoro 90 godina i, premda se posljednjih godina pokušavaju umanjiti njeni negativni efekti, zasigurno je nemoguće stanje vratiti na ono od prije 1920. godine.

»Granica je ipak ostavila traga«, kaže Irena Tucakov, stanovnica Bačkog Brega. »Bratić moga djeda živio je u Đuriću (Bácsszentgyörgy). To je selo koje je nakon povlačenja granice ostalo u Mađarskoj, a svega je stotinu metara udaljeno od Rastine, koja je ostala u Jugoslaviji. Ta nam je rodbina bliska, ali se, nažalost, ne posjećujemo više toliko, pogotovo ove mlade generacije. Moja mi je majka govorila kako se nekad pješice išlo u Garu, a sada svega toga više nema. Granica je dovela do otuđenosti.«

I doista, floskula kako »granica zbližava, a ne dijeli« u ovom se slučaju ne može primijeniti. Granica koja je preko noći prepilila granu već ionako odijeljenu od stabla, još je uvijek tamo gdje je i povučena 1920. godine. Ulazak u EU to može ublažiti, ali kotač povijesti ne može vratiti.