Arhiv tekstova

Najpoznatiji živi pjesnik Šokadije, Josip Dumendžić, svima znan po nadimku Meštar, danas živi sa suprugom Slavicom u pradjedovskoj kućici na samoj periferiji Bođana, gdje je i rođen 1951. godine. Osnovnu školu završio je u rodnim Bođanima i Vajski, a klasičnu gimnaziju »Paulinum« u Subotici. Život i siromaštvo nisu mu dopustili ostvarenje životnih snova, za daljnju izobrazbu, jednostavno, u obitelji nije bilo sredstava niti volje. Poslije odsluženja vojnoga roka upošljava se u Ljubljani, a ubrzo prelazi u Jugoslavenski kombinat gume i obuće »Borovo«, gdje ostaje do početka rata 1991. godine. Ovaj  čovjek oniska rasta, ali s dušom do neba nerado se prisjeća tih vremena. »Sa svojom suprugom Slavicom proživljavao sam zajednički san, koji je zbog ružnih zbivanja ostao nedosanjan. Profesionalno sam uznapredovao, bio sam i honorarni dopisnik lista ‘Borovo’, te koautor zbirki pjesama grada Vukovara ‘Četvrta smjena’ 1980. i ‘Krijesnice’ 1982. godine. Živjeli smo lagodno, s velikom voljom planirali obiteljsku budućnost, no, nije nam se dalo. Pucnji neljudi ubili su sve ljudsko na prostorima uz koje smo Slavica i ja bili vezani. Prijatelj je okretao leđa prijatelju, nitko nikom nije vjerovao. U lokalnim sukobima sebe nikako nisam vidio. Kako da pucam u nekoga s kim sam do jučer jeo i pio?«, priča nam Meštar. Dumendžići sebe više ne nalaze u novostvorenom ratnom ozračju i vraćaju se na lijevu obalu Dunava, u Josipove rodne Bođane. 

NA LIJEVOJ OBALI DUNAVA: »Vratili smo se u kuću koja mi je ostala od mojega pradjeda Joze i za koju sam emotivno jako vezan. Naime, u godinama kad su se rađale moje generacije, majke nisu išle u rodilišta, nego babice na teren. Ja sam, tako, rođen upravo u sobi u kojoj sada sjedimo. U toj kući sam odrastao, s petnaest godina sam iz nje zakoračio u svijet i evo, vratio sam se i u njoj ću dočekati starost. Osim kuće, ostala su mi i četiri lanca zemlje, uspio sam kupiti maloga ‘Fergusona’ i nekoliko priključaka. Kroz sve ove godine ta zemlja je Slavicu i mene hranila, ali jako posno. Nismo žalili niti truda, niti rada, no, zbog agrarne politike ove države za sitnoga paora više nema života. Što god posiješ, u neizvjesnosti si, ne znaš koja će biti cijena kad dozrije, a u pravilu bude takva da jedva pokriva izdatke. U tovu stoke vlada još veća konfuzija, bukvalno smo prepušteni volji nakupaca ili njihovih gazda. Često smo bili u situaciji da utovljenu stoku ili ne možemo prodati, ili je prodamo u bescjenje«, iznosi nam paorske muke Meštar. Supruga Slavica se ne žali puno: »Sa svojim Josipom ću i u vatru i u vodu. Samo ja znam koliko ga je sve ovo pogodilo, koliko je iza njega briga i neprospavanih noći. I onda, kad ga uhvati nesanica, Josip piše. U ‘Šokačkim radostima i tugama’ tiskanim 2001. godine njegova je životna filozofija, njegova je duša. Prije nekoliko godina predao je sedamdesetak pjesama priređenih za tiskanje nove zbirke predsjedniku Katoličkog instituta za kulturu, povijest i duhovnost ‘Ivan Antunović’ preč. Kopiloviću, a sada se ispostavilo da su te pjesme zagubljene. Uposlenja za njega očito nigdje nema, svi kažu kako je za djelatnika prestar, ali je zato za mirovinu premlad.« Jedino je meni dobar upravo ovakav kakav jest, s osmijehom priča Josipova supruga Slavica. 

PJESNIK: Meštar je objavljivao puno, pjesme su mu se mogle pročitati u Zvoniku, Subotičkoj Danici, Hrvatskoj riječi, Miroljubu, te u svim dosadašnjim zbornicima Lire naive, čiji je redovit sudionik. Imao je i puno nastupa na manifestacijama širom Vojvodine i u Hrvatskoj. Odazivao se svakom pozivu, često dajući posljednji dinar iz kuće za prijevoz, ne žaleći se nikom. Još od djetinjstva vjera i nacija su mu na prvom mjestu u životu. »Za razliku od mnogih koji su se prikrivali, a danas su na istaknutim pozicijama naše, kako vjerske, tako i nacionalne zajednice, tijekom svih ovih godina, pa i najtežih, ratnih, vodio sam uredan vjerski život i izjašnjavao se kao Hrvat, iako to nije bilo poželjno s ove strane Dunava. Jednostavno, nisam mogao izdati sebe, o cijeni nisam razmišljao, uz punu potporu i razumijevanje moje Slavice«, iznosi svoju intimu Meštar. Ono što nikada neće javno iznijeti, rana je koja ga peče i koja nikada neće zacijeliti. Preskroman u ljubavi i vjeri u svoj rod, razočaran je neuzvraćenom ljubavlju. U lokalnim okvirima, poput svih istaknutih Šokaca, ima više sapletanja no potpore, u okviru hrvatske zajednice prolazi nezapaženo. Ostaje mu samo ponos na proživljeno, ponos na životno djelo. I pljesak maloga čovjeka, koji mu jedini ispunjava srce i dušu.

g