Arhiv tekstova

Približavanjem Srbije Euro-pskoj Uniji, neki od tradicionalnih zanata u pripremanju živežnih namirnica mogli bi, prema strogim standardiziranim normama, biti dovedeni u pitanje. Proizvodnja domaćeg sira, jedna od lijepih i tradicionalnih vještina naših krajeva, nije u opasnosti samo zbog budućih inspektora Unije, nego i zbog sve manje zainteresiranih osoba koje bi se bavile ovim zahtjevnim poslom. Na subotičkoj mliječnoj tržnici već godinama je najveći red za domaći sir, gotovo uvijek, ispred štanda na kojemu prodaje Lorka Kopunović, proizvođačica sira iz Staroga Žednika pokraj Subotice.

»Trideset i pet godina već svakodnevno proizvodim sir, koji na osnovi registrirane djelatnosti prodajem svojim redovitim kupcima koji dolaze na gradsku mliječnu tržnicu. Najviše pravim tzv. podliveni sir, dok ponekad radim i mladi sir, koji sam, istina, nekada znatno više pravila nego što je to danas slučaj. Sir proizvodim isključivo iz domaćih mliječnih resursa naših visokomliječnih krava, koje odgajamo u kućnoj radinosti našeg doma u Starom Žedniku«, upoznaje nas sa svojim zanatom Lorka i nastavlja priču o siru.

»Pravo govoreći, nije baš lako danas se baviti ovim poslom proizvodnje sira. Cijela proizvodna procedura iziskuje praktički cjelodnevni angažman, počevši od ranojutarnje i večernje mužnje krava, nakon koje se pravi sir, što i nije baš toliko teško, koliko je teško svakodnevno voditi brigu o brojnim obvezama doma, dolasku u grad na tržnicu i konačno, samoj prodaji, kao završnom dijelu cijeloga posla. Opet, ukoliko se sve to radi s ljubavlju prema poslu, a za proteklih trideset i više godina ona je uvijek bila kod mene prisutna, kao što je to i danas. Glede samog procesa, proizvodnja traje u prosjeku sat i pol svake večeri, kada se sir nakon mužnje pripremi, ostavi prenoćiti, ujutru se posoli i spreman je za prodaju na tržnici. Ovaj tradicionalni zanat naučila sam još kao djevojka, točnije, već zarana sam naučila »siriti«, ali samo na kriške, dok me ovoj tehnici pravljenja sira u krug naučila jedna snaš Klara i od tada pravim sir na taj način, godinama ga prodajući svojim zadovoljnim kupcima.«

Na pitanje – koji je njezin omiljeni sir među vrstama koje redovito pravi, Lorka se smije odričući kako nema nekog posebnog sira koji voli, što je posve normalno kada je već decenijama svakodnevno okružena njime. Njezini redoviti kupci podjednako vole sve vrste u ponudi štanda za kojim ih dočekuje u određenim danima tijekom tjedna, smjenjujući se sa svojom snahom Jasnom, koja nastavlja započetu obiteljsku tradiciju. 

»Više pravim podliveni sir, ali naši kupci sve više traže i mladi sir. Ovisno o ukusima, ovi sirevi se koriste za pravljenje tradicionalnih domaćih jela ovoga podneblja, kao što su – tijesto sa sirom, prisnac, gibanice, ali i kao ukusni dodatak svakidašnjem jelovniku, te prilog hladnim zakuskama, uz narezke i suhomesnate proizvode. Dodatno, sir je odlično punjenje u palačinkama, bilo u slanoj ili slatkoj verziji. Sir je danas postao opće uporabljiva namirnica, jer su sve popularnije i brojne slastice čiji je on glavni sastojak i više nema samo isključivu tzv. osnovnu prehrambenu namjenu u koncipiranju doručka ili večere«, zaključuje Lorka Kopunović storiju o gastronomskom mjestu sira u našim prehrambenim navikama. Na završni upit što će biti s njezinom osnovnom djelatnošću  ukoliko Srbija uđe u Europsku Uniju, samo je slegnula ramenima uz kratak komentar:

»Ne znam, vidjet ćemo...«