Arhiv tekstova

U Novoj godini smo. Neka je sretna. Svi činimo programe ali su neizvjesni. Nastavimo živjeti otajstvo Božića i nađimo rješenje za svoju nutrinu. Tada će biti sretnija. 

Kada je 16. studenoga 1231. godine sveta Elizabeta Tirinška ležala na samrtnoj postelji, svoje posljednje sate provela je pripovijedajući o Isusovu životu, onako kako je to naučila gledati i shvaćati u Bibliji i navještaju Crkve. Oko ponoći je zamolila one koji su stajali uokolo da posve utihnu. Rekla je »Govorimo o Spasitelju i o malom Isusu jer blizu je ponoć kada je rođeno milo dijete Isus.« U času svojega umiranja ona ulazi u tišinu svete noći. U noći svojega umiranja ona ulazi u noć svjetla. Iz toga se može naučiti kako je duboko ona u sebe upijala riječi i stvarnosti vjere, tako da su one sasvim ispunile njezinu dušu i njezino srce. Iz toga se može naučiti kako je jako ritam svojega vremena prožela poviješću vjere: sati u vremenu za nju više nisu bili mijene u kretanju zviježđa, nego sati koji pričaju o povijesti Božje ljubavi s nama. 

 

TIŠINA: Sveta Elizabeta je zamolila ljude da posve utihnu iz obzira prema rođenju djeteta. To bi se ponajprije moglo činiti gotovo neozbiljnim: djetešce želi spavati i pritom ga se ne smije ometati. No to što je naizgled neozbiljno, u zbilji je izraz poštovanja, koje jedino otvara put prema otajstvu. Tišina je prostor ovoga Djeteta. Tišina je prostor Božjega rođenja. Samo tada kada sami uđemo u prostor tišine, dolazimo tamo gdje je Božje rođenje. U ovoj zamolbi tako odjekuje jedna od drevnih rečenica božićne liturgije, koja je kasnije inspirirala tolike pjesme; to su riječi Knjige Mudrosti: »Dok je mirna tišina svime vladala i noć brzim tijekom stigla do sredine puta svog, jurnula je tvoja svemoguća riječ s nebesa, s kraljevskih prijestolja«. Iz tih je riječi crpio već Ignacije Antiohijski početkom drugoga kršćanskog stoljeća govoreći o tri glasno dozivajuća otajstva, koja su ostala skrivena knezovima ovoga svijeta jer su se dogodila u Božjoj tišini. Božić nas zove u tu Božju tišinu, no njegovo otajstvo tolikima ostaje skriveno jer nisu znali pronaći tišinu u kojoj Bog djeluje. Kako je mi nalazimo? Samo puka šutnja je neće stvoriti. Čovjek, naime, može izvanjski šutjeti, a ipak je potpuno rastrgan nespokojstvom stvari. On može šutjeti, a u njemu je ipak strahovita buka. Utihnuti znači pronaći novi unutarnji red. To znači ne samo ne misliti na stvari koje si možemo predstaviti i predočiti. Znači ne samo ne gledati na ono što vrijedi za ljude i što ima vrijednost za njihove odnose. Tišina znači razvijati unutarnje osjećaje, osjećaj savjesti, osjećaj za ono vječno u nama i sposobnost slušanja Boga. O dinosaurima se kaže da su izumrli zato što su se krivo razvili: puno zaštitnog oklopa i malo mozga, mnogo mišića i malo razuma. Nismo li i mi na putu da se krivo razvijemo: puno tehnike, ali malo duše? Debeli zaštitni oklop materijalnih sposobnosti, ali ispražnjeno srce? 

 

ZAMIJETIMO BOŽJI GLAS: Odumiranje sposobnosti da u sebi zamijetimo Božji glas, da prepoznamo i priznamo ono lijepo i istinito? »Utihnimo, govorimo o Spasitelju jer ponoć je blizu.« Nije li krajnje vrijeme da slijedimo ovaj poziv sv. Elizabete? Nije li krajnje vrijeme da ispravimo smjer naše »evolucije«? Zvijezda svete noći – to je ponajprije sam Sin koji je postao čovjek. On je svjetlo koje pokazuje put po ulicama povijesti. On razbija praznovjerje koje to raskošnije cvjeta što se više razvodnjava vjera. On pokazuje ispraznost proricanja iz zvijezda koje čovjeka želi zatvoriti u prisilu vječnog kruženja, u kojem ne postoji ništa novo, samo ponavljanje uvijek istoga. Istinsko čovjekovo zviježđe su ljudi koji mu pokazuju novi put svoga srca i svoga poziva. Krist je zvijezda koja nam se pojavila nad obzorjem i koja nam u samoj vjeri zapaljuje svjetlo koje tada i nas ljude čini zvijezdama, koje pokazuju put prema njemu. Elizabeta je nama postala takva zvijezda. U takvom duhu molimo u zbornoj molitvi na misi zornici na Božić: »To nam svjetlo po vjeri sja u srcu: molimo te da odsijeva i u našem življenju.« Tako Božić postaje vrlo praktičan. Gledati prema zvijezdi znači: primati i davati svjetlo, dopustiti da primljeno svjetlo odsijeva u svijetu oko nas, da ono drugima postane putokaz. Prigoda ima dovoljno: ne zove nas na to samo adveniat; onaj tko je jednom postao budan u srcu, vidi oko sebe toliko puno onih koji čekaju na svjetlo. Neka vam je svjetlo trajno u Novoj godini!

g