Arhiv tekstova

Riječ don nastala je od latinske riječi dominus, što znači gospodin. Riječ dominus redovito se u prošlosti dodavala ispred Božjega imena, potom se proširila i na svece, biskupe i druge vjerske dostojanstvenike. Kako bi se razlikovalo govorimo li o čovjeku ili pak o Bogu, uspostavila se jezična razlika. Za Boga je i dalje ostao naziv Dominus Deus, što na hrvatskome glasi gospod Bog, a za kraći ljude domnus (muškarci) i domna (žene). Iz tih su se naziva razvile varijante: domin, dom, don, dum... za muškarce i dumna ili duvna za žene. Za muškarce je sve do danas najčešće rabljen naziv don. U južnim krajevima Hrvatske pod talijanskim utjecajem riječ se don stavlja ispred imena svećenika, pa tako imamo: don Petra, don Pavla ili don Šimu. Sjetite se poznate hrvatske serije »Prosjaci i sinovi« koja govori o Hrvatima u Dalmatinskoj zagori (oko Imotskoga) i njihova dušebrižnika don Pavla. U Španjolskoj titula Don označava plemića i piše se velikim slovom. Svima nam je poznat besmrtni Cervantesov plemić Don Quijote ili svevremenski ljubavnik Don Juan.

Evo nekoliko pravopisnih naputka pri uporabi riječi don: riječ don se u hrvatskome jeziku piše malim slovom (osim ako je prva riječ u rečenici), uvijek se piše ispred imena, a ne ispred prezimena. Između riječi don i imene ne umećemo nikakav pravopisni znak. Kada sklanjamo ime ispred koje stoji don, prvi dio (don) ostaje nepromijenjen.

Pravilno je reći:

- Ovo je don Ivan.

- Danas nema don Ivana.