Arhiv tekstova

Na čitanje knjige »S pogrebnom povorkom nizbrdo« mogla bi nas potaknuti i jednostavna istina mladog autora Nebojše Lujanovića. Radeći u knjižari uvjerio se u ono što mnogi već odavano znaju, a to je, kako sam kaže, neugodna činjenica – da je knjiga roba koju treba prodati. S njom pod ruku ide i istina da ljudi često biraju knjige po boji naslovnice. Kakvo je štivo izašlo ispod pera autora svjesnog stvarnosti koja nas okružuje, može nam otkriti njegova druga knjiga, a prva zbirka priča, koja već i naslovom dobro ocrtava dominantan ugođaj knjige.

Prema slovu urednika riječ je o pričama u kojima se tragično i komično smjenjuju i nadjačavaju, kao Sunce i Mjesec, i jedno ne može bez drugoga. No, zanimljivo je kako su autoru od svih čuda i nesklada ovog svijeta ipak najzanimljiviji ljudi. 

STVARNOST I KNJIŽEVNOST: O sebi, kao autoru, sam je Lujanović u jednom razgovoru izjavio: »Radio sam bar dvadesetak fizičkih poslova zadnjih šest godina i sretao likove koje ne može zamisliti ni najkreativniji pisac. Ne vjerujem da pisci koji su odrasli u savršenoj obitelji i žive u istoj ulici od djetinjstva te imaju siguran posao i stan znaju išta o životu, niti da o njemu mogu uvjerljivo pisati. Upravo mi je to i poticaj za roman koji nastaje, dosta mi je pisaca koji s kolumnističkom plaćom od 10.000 kuna iz udobne fotelje pišu kako je težak kvartovski život na rubu!«

Takav autor i ne može pisati drukčije nego da stvarnost na osebujan način pretače u književnost i obratno. Lujanovićevi likovi su sasvim obični ljudi sa svakidašnjim problemima, no to što su takvi ne čini njihove probleme manje sudbinskim. Mnogi od njih mogu »čovjeku glave ili pameti doći« kad se odjednom, ničim izazvani, premetnu u svojevrsnu elementarnu nepogodu. Kao, recimo, rudaru Arifu koji je živio kako-tako dok ga nisu uvjerili da se baš on nalazi na novčanici od deset dinara, popularnoj »hiljadarki«, pa je krenuo tražiti »svoje pravo, pardon, copyright«. Ili bivšoj časnoj sestri Delfini koja je Boga spoznala kad se najmanje nadala i svoj red potom napustila, ili ranjenom vojniku HVO-a kojega od rana i rata izliječi doktor muslimanskog prezimena.

ISPREPLETENOST IDENTITETA: Na pitanje gdje i kako se vidi za nekoliko godina mladi pisac, svjestan činjenice da se knjige prodaju po boji naslovnica, hrabro izjavljuje: »Apsolutno se vidim u čitanju i pisanju. Hoće li to biti eseji, romani, priče ili znanstveni radovi – pitanje je raspoloženja. A doktorska tema je konstrukcija i sukob identiteta u bosanskoj i hrvatskoj suvremenoj prozi. Pokušat ću dokazati da su identiteti ovih prostora isprepleteni i slični, premda se politike ovih prostora trude dokazati suprotno. Tema je stoga prilično osjetljiva.«

Identitet je, dakle, ključno pitanje i točka ključanja kod Lujanovićevih likova. »Kriza identiteta dolazi nenadano, bez kucanja, nakon nje svijet ostaje isti, ali je čovjek bitno drugačiji, pa drugim okom i na svijet gleda. Apsurd je pak pokretač ovih priča koje kao da se pitaju – što činiti sa životom kad se pretvori u nešto besmislenije i smješnije od vica?« 

Optimizam u promišljanju,  nesumnjivi talent i pripovjedačka strast nude razloge da ovu knjigu pročitamo i kao dobar uvod u buduća štiva. Kako je riječ o autoru koji pripovijeda klasično, nudeći pritom širok raspon interesa i literarnih postupaka, ove će pripovijetke privući mnoge čitatelje. Uostalom, kao što je prosudila i kritika, govoreći o knjizi » S pogrebnom povorkom nizbrdo«: 

»Premda se ove priče čitaju lako, stranice lete kao noge na nizbrdici, njihov efekt je sasvim suprotan – čitateljsko zadovoljstvo kreće uzbrdo«. Neke od njih možda će izazvati snažniji doživljaj kod čitatelja, pa se tako najuspješnijim pričama čine »Pobuna na brodu Astoria«, »Sve je to ljubav« ili »Safari«.