Arhiv tekstova

zgoj ovaca u Vojvodini uvijek je bila na niskoj razini. Uglavnom je to bilo ekstenzivno i nomadsko stočarstvo. Sustav gajenja je na istoj razini kao i prije 200 godina, odnosno i danas se u Vojvodini preko 90 posto stada drži na ekstenzivan način, a bez intenzivne proizvodnje nama ni produktivnosti u ovčarstvu.

Također je i proizvodnja po ovci mala a smrtnost jagnjadi i ovaca je prilično velika. Više se nije ni moglo, pogotovo u zadnjih 10 godina kada je tržište bilo nestabilno, pariteti poremećeni. Ovčari su zimi oskudno hranili ovce, koliko je tko mogao, da bi uopće zadržali stada. Osnovna zdravstvena preventiva je bila rijetka a čak je i sol, koja je neophodna u prehrani ovaca, bila skupa za ovčare. Nažalost, broj ovaca koji je u Srbiji nekada iznosio šest milijuna, sada je manji za četiri milijuna, što je dovoljno tek da pokrije domaće tržište.

Valja, međutim, napomenuti da se ovaj vrtoglavi pad broja grla postupno zaustavlja, o čemu govori i podatak o povećanju interesa za uzgoj ovaca. Suvremeno farmersko ovčarstvo razvija se u ravnici i nije čudno što najviše ovaca u Srbiji ima u Vojvodini, a to je oko 250.000 grla. Iako je okolica Subotice nekada bila poznata po uzgoju ovaca, danas se ovim poslom bavi svega mali broj gazdinstava. Među njima je i gazdinstvo Marije i Pere Zakocki iz Tavankuta. Umirovljeni poljodjelci odlučili su se prije šest godina za uzgoj ovaca jer, kako kažu, žele i pod starije dane korisno iskoristiti svoje slobodno vrijeme. »Imam poljoprivrednu mirovinu, zemlju smo izdali u arendu, pa smo se počeli baviti ovčarstvom, jer ne zahtijeva jako puno posla, što nam sukladno našim godinama i odgovara«, priča Pere, priviknut na rad od malena, te mu ni sada ne pada teško provesti veći dio dana vodeći brigu o uzgoju ovaca.

PASMINE: Pasmine ovaca podijeljene su prema pravcu pro-izvodnje. U grubo, na pasmine za proizvodnju mlijeka, mesa, vune i kombinirane pasmine. Među najpoznatijima su merino ovca, pramenka, Suffolk ovca, virtemberška, solčavsko – jezerska ovca, mediteranska, sardinijska, itd. 

Na kraškim terenima mesnate pasmine nemaju dovoljno hrane, dok u ravničarskim krajevima mogu dobiti više hrane i efekti su veći. Rasni sastav ovaca u Vojvodini je šarolik, najviše ima cigaje ili tzv. crne glave, koja ima kombinirane proizvodne osobine i prilagođena je ovom terenu na kojemu je više od 200 godina, ali velikom brzinom nestaje. 

Naime, nagla promjena sustava i tržišta natjerala je farmere da počnu sami eksperimentirati s novim pasminama i novom pro-izvodnjom, kako bi se prilagodili tržištu. Kako  u razdoblju između 1990. i  2000. godine zbog dirigiranih cijena mlijeka nije bilo interesa za proizvodnju ovčijeg mlijeka, jedan broj ovčara pretapao je svoja stada cigaje koristeći najčešće virtemberg ovnove i na taj način dobivao janjce koji su imali bolji prirast i kvalitetu mesa, nego janjci cigaje u čistoj pasmini. 

Tako u posljednjih desetak godina pa i duže sve više ima i tovnih rasa među kojima dominira virtemberg ovca. Obitelj Zakocki također se odlučila za ovu pasminu, kojom su, tvrde, vrlo zadovoljni. »U početku smo kupili dvije ovce, potom još nekoliko i stado se postupno povećavalo, te trenutno imamo oko 50 grla, skupa s janjcima«, objašnjava Marija, dodajući da su ove godine već određeni broj janjaca prodali, a u ožujku će novi janjci ponovno obnoviti stado.

Riječ je o visokoplodnim ovcama, koje se jagnje dva do tri puta u dvije godine, a daju najčešće po dvoje jagnjadi u jednom jagnjenu. Na taj način se ostvaruje veća dobit, jer nije nikome isto hoće li u dvije godine dobiti dva janjeta ili šest. 

PREHRANA: Poznato je da su ovce skromnih zahtjeva u pogledu prehrane. Ipak, za uspješno bavljenje ovčarstvom, potrebna je pravilna prehrana, koja naročito utječe na uspjeh parenja. Na 2-3 tjedna pred sezonu parenja, prehrana se poboljšava, ali treba istaknuti da nije poželjno da ovce budu suviše ugojene, jer to može dovesti i do izostanka oplodnje.

Stado se treba držati na kvalitetnim pašnjacima, gdje je stadu potreban zaklon od padalina i visokih temperatura. Pere i Marija žive u neposrednoj blizini šume, gdje vode ovce na ispašu, koja je, ukazuju, najvažnija u prehrani ovaca. Pere svakodnevno odvodi ovce na ispašu, gdje provode u prosjeku tri sata. U tome mu pomažu vjerni pratitelji – dva crna pulina, koji »zavode red« kako se stado ne bi razišlo. »Ponesem sa sobom stočić, sjednem, i dok ovce pasu nema s njima nevolje, a ja uživam u prirodi koja me okružuje. U šumu ne idem samo kada padne snijeg, a onda je nužan dodatak koncentrovane i kabaste hrane, kao što su kukuruz, zob, žitarice, mekinje, i drugo«, kaže Pere.

Konkretni obroci sastavljaju se na temelju potreba ovaca, raspoloživih hraniva i mogućnosti odgajivača. »Mi smo u prednosti jer kroz arendu dobivamo lucernu, kukuruz, ječam koje koristimo u njihovoj prehrani«, priča Marija, što dovodi do zaključka da još uvijek postoje značajni potencijali kod nas, jer stoka još uvijek jede nezagađenu hranu u prirodnim uvjetima. 

NJEGA: Kako svaki proizvodni program prate i mjere zdravstvene zaštite, tako i uzgoj ovaca zahtijeva određene mjere bez obzira na način držanja i eksploatacije. Sva priplodna grla podliježu pregledu na brucelozu jednom godišnje. Ukoliko je dijagnosticiran antrax ili crni prišt, u posljednjih dvadeset godina također je obvezna vakcinacija od antrax-a. Janjce starije od dva mjeseca obvezno je očistiti od endoparazita, a prisutna je i zarazna šepavost ovaca, osobito ako se na pašnjacima napasaju stada s više područja. 

Osim toga, anaerobne infekcije ovaca prisutne su u svim područjima Vojvodine, a liječenje ne daje željene rezultate, te nisu rijetki slučajevi uginuća. Sve ovo ukazuje na neophodnost primjene vakcinacije, iako njezina nepravilna primjena također može dovesti do uginuća, što je bio slučaj i na gazdinstvu obitelji Zakocki, kada je istodobna dupla vakcinacija izazvala negativnu reakciju ovaca, te uginuće nekoliko grla. Osim toga, Marija i Pere ističu kako oboljenja ovaca izaziva i prskanje pesticidima okolnih zasada voća, potom problemi pri jagnjenju, a pokatkad se događaju  i tuberkolozna oboljenja, što kažu, ovisi i o vrsti prostirke u staji. Poučeni iskustvom, koriste isključivo prostirku od slame, koja se mijenja nekoliko puta tijekom godine. 

TRŽIŠTE: Tržište u Srbiji bilo je nekada dovoljno veliko i jako da prihvati cjelokupnu proizvodnju mesa, mlijeka i vune. Sada je situacija gora nego ikad. Zadruge koje su organizirale otkup ne postoje, mlijeko proizvode samo oni koji imaju dugu tradiciju i radnu snagu u obitelji, a vunu farmeri spaljuju jer nemaju komu prodati. Meso otkupljuju ilegalni nakupci i to povremeno. 

S druge strane, rađaju se male radionice za preradu vune, mini mljekare kojima je potrebno ovčije mlijeko i tvrtke kojima su potrebne veće količine jaganjaca za usko određene termine tijekom godine. Jedina burza često su stočni vašari gdje trgovina sliči lutriji. Farmeri voze životinje i po 60 kilometara, provedu cijeli dan, imaju troškove i na kraju su primorani ili prodati  po niskim cijenama ili ih vratiti doma. 

Na tržištu su najtraženiji janjci, čija je prosječna cijena žive vage sada oko 50 eura po komadu. Svako janje je dobro i ukusno, ali to ovisi o sastavu trava i brzini njegovog prirasta.  Obitelj Zakocki ne proizvodi mlijeko, već je usmjerena samo na proizvodnju mesa. Janjce prodaje pojedincima i mesnici koja otkupljuje veći broj odjednom, po cijeni od 2 € ∕ kg. »Mesnice isključivo traže ovu pasminu, dok za crne ovce nemaju interesa«, kaže Zakocki, ističući da pri prodaji moraju posjedovati svu potrebnu dokumentaciju, odnosno ovce moraju biti umatičene, kako bi se imalo uvida u njihovo podrijetlo, obilježja i zdravstveno stanje.

Ima li se u vidu da se kod nas vuna gotovo ne koristi, koža i vuna teško nalaze kupca, i veoma često cijena im ne prelazi cijenu usluge koju trebe platiti za štavljenje ili šišanje. 

Pere Zakocki, kaže, kako u svibnju plati čovjeku koji šiša ovce 120 dinara po grlu, te ne može biti zadovoljan cijenom vune, koja se kreće oko 25 dinara po kilogramu ili 100 dinara po runu, što je malo, ali ni unatoč tomu ne može ju nikomu prodati, već stoji neiskorištena.  K tomu je svakako doprinijelo opadanje potražnje za vunom, zbog sintetičkih materijala koji su preplavili domaće tržište.

Tako su uzgajivači ovaca prepušteni sami sebi i ne znaju u kom pravcu trebaju ići kako bi se prilagodili novom tržištu. Problem je i staromodni način razmišljanja, a prisutan je i strah od bilo kakve organizacije jer su bezbroj puta prevareni i neisplaćeni. Ipak, i pokraj toga, malobrojni tvrde da je ovo isplativa grana stočarstva, i da okolica Subotice ima odlične pašnjake koji još uvijek nisu dovoljno iskorišteni. Pretpostavke su da postoji mogućnost za uzgoj četiri milijuna janjaca, što bi donijelo prihod od 20 milijuna eura, a s iskorištenjem mlijeka i kože, i do 100 milijuna. Međutim, razmatranje tendencija, mogućnosti i strategija koji će unaprijediti razvoj ovčarstva u Vojvodini, još uvijek čeka doći na red.