Arhiv tekstova Arhiv tekstova

Božićno jahanje u Dopsinu

Diljem Šokadije uobičajeno je pokladno jahanje, pa kada dođu poklade, valjda nema sela u Šokadiji gdje se topot kopita ne miješa s poskočicama, a šokački bećarac, drumarac i svatovac ne dopunjuje rzanje konja. No, do poklada još ima, a ovih sam dana pozvan na božićno jahanje u Dopsin, selo nedaleko od Osijeka u Općini Vladislavci. Treći je dan Božića, Sveti Ivan, imendan mojega oca, pa idem polako autom kroz Livanu, Čepin, Vladislavce i Dopsin, tražeći pogledom ostatke zapaljene slame. Nećete mi vjerovati, nigdje. Pa ljudi moji, je li to moguće?
Mi u Gibarcu smo slamu iz kuće, koju je dada unosio na Badnju večer, iznosili rano ujutro na treći dan Božića. Volio sam kad me probude, pa se i ja nađem u poslu. Dada, najprije, nekoliko gužvi slame zatakne u krošnje kajsije, jabuke, šljive i oraha, da voćke i novoj godini dobro rode, a onda svu slamu iznese na ćupriju ispred kuće, i čeka. Prilaze susjedi, svaki vadi polić iz džepa, a dada iznosi politru iza kapije, ta on je svečar. Čestitaju, nazdravljaju, i kada plane prvi plamen, svi vade šibicu iz džepa i pale. Eh, tu sam sliku zapamtio, nosim je i dan-danas u sebi, diljem šora plamen ispred svake kuće, pa se cijeli šor zrcali u prozorskim oknima i snježnom pokrivaču. Nema više dobrih, starih običaja.
Metež u Dopsinu: U Dopsinu metež. Na igralištu mjesnog nogometnog kluba već 10–15 konja i isto toliko jahača, a valjda se cijelo selo skupilo oko vatre gdje se peče slanina na ražnju, cvrči kobasica, a nudi se kuhana rakija i jeger. Žagor, galama pa i pjesma, tija, šokačka. 
Vidim tu najviše Morovićana, Sočana, Kukujevčana, starosjedilaca i Bosanaca, prognanika iz Bosanske Posavine. Zdenko Prskalo, Zvonko Osekovac, Bata i Dragan Zavorski. Šćeva iz Sota, Mika iz Vašice, Tadija iz Bosne, ali i gosti iz Semeljaca, Čepina, Ernestinova i čak iz Baranje. 
»Prošle smo se godine također okupili ovdje«, kaže Željko Zavorski, vlasnik kobile Rajne, od koje ima tri ždrjebeta, i nastavlja: »isto na treći dan Božića, jer i otac i sin su Ivani, no, došlo je tek pet konjanika. Danas nas ima sa svih strana, od Vinkovaca, Vukovara, Đakova do Baranje. Unatoč zimi i minusu došlo je čak 15 sudionika. Član sam Konjičkog kluba ‘Slavonija i Baranja’ iz Ernestinova, a trenutačno samo ja u Dopsinu držim konje. Sudjelovao sam više puta na pokladnom jahanju, bio sam na Đakovačkom vezovima, spremam se na Vinkovačke jeseni, a mislim da će konje zavoljeti i moja djeca. Dida Tunja Zavorski u Moroviću imao je konje, pa evo i mi ovdje u Hrvatskoj nastavljamo tu tradiciju. Kako je i običaj, obišli smo desetak kuća, desetak domaćina, 3-4 su Morovičani i po dva Sočani, starosjedioci i naši prijatelji iz Bosanske Posavine. Svagdje nas ugoste kolačima, kobasicom, kuhanim vinom, a mi otpjevamo po koju i idemo dalje. Večeras je fešta u Domu kulture, uz tamburaše, lovački čobanac i toplu janjetinu s ražnja«.
POČETAK TRADICIJE: »Jedan dio sredstava osigurali smo iz proračuna Općine Vladislavci«, kaže Tunjica Kovačević, porijeklom Morovićan, član Općinskog vijeća i dodaje: »a ostalo smo dotirali sami, po 100 i 200 kuna. Želja nam je da ovo okupljanje postane tradicionalno okupljanje Morovićana u Dopsinu, ali i svih ljudi dobre volje i naših prijatelja, koji s konjima dolaze čak iz Baranje. Bilo je i prije pokušaja organiziranja Morovićana, pa su tako u Ivanovu kod Donjeg Miholjca imali turnir u malom nogometu za Veliku Gospu, a mi smo u Dopsinu držali kirbaj, također za Veliku Gospu. No, izgradnjom crkve u Ivanovu, crkveni god je na blagdan Svetih srijemskih mučenika kasno u jesen, a ovdje kod nas je crkveni god na blagdan Uzvišenja Svetog Križa, 19. rujna, no nas nekoliko i dalje slavi Veliku Gospu, kao nekad u Moroviću«.
Zadovoljni su i gosti. Petar Lebinec iz Ivanovca tu je sa sinom Zdenkom. Nikica Matković je došao iz Popovca u Baranji, jaše Konverzano-Kanistu i kaže da ima desetak uzgajivača konja, a tu su i konjogojci iz Branjinog Vrha, također u Baranji. Darko Čelik je došao iz Ernestinova, a njegovu kobilu Lizu jaše kćer, koja je došla čak iz Dubrovnika. Danijela Budimir došla je iz Viškovaca kod Vinkovaca, jaše od prvog razreda osnovne škole, došla je na pastuhu Samsonu, čisti Hrvatski toplokrvnjak, a sudionica je svih poznatih manifestacija od Đakovačkih vezova do Vinkovačkih jeseni i pokladnoga jahanja. Najmlađi sudionik, Josip Đukić, došao je iz Slakovaca na pastuhu Siglavi, lipicanske rase, hvali se da je već bio na mnoštvu šokačkih manifestacija, a ljubav prema konjima naslijedio je od dide. Tako je bilo u Dopsinu ovoga Božića, a tako će biti, nadamo se, i ubuduće.
 
  • Ministarstvo regionalnog razova i fonfova EU Repub
  • Jooble
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika