Ikavski govor, uz ostale brojne kulturne identitetske odrednice, povezuje Šokce i Bunjevce u isti, hrvatski narod. Treba li to ponavljati? Izgleda da treba, jer pojedini instant političari i povjesničari pokušavaju krivotvoriti znanstvene činjenice koje egzaktno kazuju da ikavica jest u temelju hrvatskoga književnog jezika, te da su njome tradicionalno govorili katolici koji su se vremenom oblikovali u hrvatsku naciju. Ovdašnji pripadnici hrvatske etničke skupine, uz uporabu hrvatskoga književnog jezika, i danas čuvaju i njeguju staroštokavski govor kojim govore Šokci s vojvođanske strane Dunava i novoštokavski ikavski dijalekt kojim govore Bunjevci u Bačkoj, znajući i osjećajući važnost očuvanja ikavice kao autentičnoga govora Hrvata u našem podneblju.

Bez obzira na pritiske raznih političkih opcija i pokušaje rashrvaćivanja novoštokavske ikavice, koja se nastoji standardizirati kao jezik Bunjevaca koji se izjašnjavaju kao ne-Hrvati, ovi ikavski govori i dalje svjedoče i iskazuju opstojnost i međusobnu povezanost Šokaca i Bunjevaca u Vojvodini i njihovu navezanost na hrvatsku kulturnu tradiciju.

 

Terensko istraživanje mjesnih šokačkih govora u Bačkoj

 

Profesorica hrvatskoga jezika, Marina Balažev, prošle je godine započela terensko istraživanje šokačkih govora u Beregu, Bačkom Monoštoru, Santovu i Sonti. Govoreći o ovome projektu naglašava da se šokačka ikavica očuvala tek u malom broju vojvođanskih sela. 

»Za temu diplomskoga rada odabrala sam obraditi govor moga rodnog mjesta, Berega. Kasnije, nakon diplome, uz potporu Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata odlučila sam zabilježiti govore i drugih mjesta u kojima se još čuva hrvatski staroštokavski govor. Takozvani ‘šokački’ govor jest govor hrvatskoga jezika, a pripada grupi govora slavonskoga dijalekta. To je staroštokavski govor koji još djelomice čuva staro mjesto naglaska, kao i naglasak koji se zove novi metatonijski akut. Najrasprostranjeniji je u Slavoniji. Kod nas u Bačkoj ‘šokačkim’ govori hrvatska narodna skupina Šokci. Cilj je istraživanja bio istražiti, zabilježiti i obraditi govore Berega, Monoštora, Santova i Sonte. To su ujedno i jedina preostala sela u kojima se ‘šokački’ još koliko-toliko očuvao. Osim spomenutih sela, šokačka se ikavica ranije mogla čuti i u Vajskoj, Bođanima, Plavni i Baču. I danas se tamo može čuti ikavica, ali ne više staroštokavska.

Mijene su u jeziku neminovne. Jezici se mijenjaju i izumiru, a razlozi su brojni i različiti – ne uvijek i ne samo jezične prirode. Šokačka se ikavica danas čuje u znatno manjoj mjeri i to uglavnom kod starijih govornika. Kako ju očuvati? Bojim se da na to pitanje nema jednoznačnog odgovora. Ako mlađe generacije, iz bilo kojeg razloga, prestanu govoriti nekim govorom on će neminovno nestati. Takav je slučaj i sa šokačkom ikavicom. Jedino što se još može učiniti jest što više od govora zabilježiti, obraditi, napraviti tonske zapise i naravno govoriti starošokačkom ikavicom«.

Marina Balažev se sjeća da je u vrijeme njezina odrastanja u rodnom Beregu, tijekom osamdesetih godina, bilo uobičajeno čuti ikavicu.

»Odrasla sam u vrijeme u koje je ikavicu u selu bilo uobičajeno čuti, no školovanje na ekavici, a kasnije na ijekavici, pridonijelo je djelomičnom zaboravljanju ikavice.  Unatoč tomu, još uvijek je to govor kojim se služim u obitelji. Nakon srednje medicinske škole završila sam studij kroatistike i komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radim za Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta, a trenutačno sam zaposlena u Subotici kao profesorica hrvatskoga jezika i književnosti«.

 

Jezik je skup cijelog niza govora

 

Nastavljajući razgovor o ikavici, Marina Balažev smatra važnim uporabu šokačke ikavice za identitet ovdašnjih Hrvata.

»Jezik je na ovim prostorima iznimno važan dio nacionalnog identiteta pojedinca. Stoga je bitno osvjestiti u ljudima činjenicu da su ‘šokački’ govori – govori hrvatskoga jezika. Oni po svojim osobinama pripadaju grupi govora slavonskog dijalekta, imaju određene prepoznatljive karakteristike, u njima se može vidjeti poveznica i s drugim govorima hrvatskoga jezika, tako da kada govorimo ‘šokačku’ ikavicu mi također govorimo hrvatski jezik. Često se pod pojmom hrvatski jezik podrazumijeva samo standardni hrvatski jezik, a zaboravlja se da jedan jezik čini cijeli niz govora, dok je standardni oblik službeni, normirani i dogovorni oblik jezika. U hrvatskom je društvu odnos prema dijalektima znatno drukčiji negoli je to slučaj u Srbiji. Tamo nema stigmatiziranja i negativnih konotacija u toj mjeri, kada je o lokalnim govorima riječ, te ih je svakako lakše i u javnosti koristiti.

Pohvalne su aktivnosti, u naporima za očuvanjem i promidžbom ikavice, šokačkih udruga kulture kroz rad dramskih odjela, pjevačkih zborova, mladih recitatora i sl. Ustanovljena je i nagrada za najbolju neobjavljenu pjesmu pisanu šokačkom ikavicom, koja se dodjeljuje na »Šokačkoj večeri« u Sonti, a Marina Balažev ističe i važnost djela suvremenih autora koji objavljuju na šokačkoj ikavici.

»Primjerice, Ruža Silađev iz Sonte objavljuje djela na šokačkoj ikavici, uskoro će biti objavljena knjiga pjesama za djecu Josipa Dumendžića iz Bođana, a treba spomenuti i Ivana Andrašića iz Sonte, koji je iznimno predan i aktivan u očuvanju ikavice. Vjerujem da autora koji pišu zavičajnim govorom, u ovom slučaju šokačkom ikavicom, ima i u Slavoniji, no s time sam slabije upoznata. Svakako je važno da se potiče pisanje na ikavici, a nagrade i drugi oblici priznanja su svakako dobrodošli kao poticaj. Kako već više od desetljeća živim na drugim adresama, nažalost, malo sam upoznata s radom HKUD-a ‘Silvije Strahimir Kranjčević’ iz Bačkog Brega. No, ako su na tragu čuvanja tradicijskih običaja, vjerujem da, na primjer, izvođenjem i čuvanjem pjesama čuvaju i djelić jezika. Bereg je malo selo, a posljednjih godina broj stanovnika drastično opada, tako da je, vjerujem, i ovoj udruzi teško opstati.«

 

Zabranjivanje ikavskog izričaja

 

Književnik Tomislav Žigmanov, ravnatelj Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata objavio je, među drugim djelima, i dvije knjige na bunjevačkoj ikavici – zbirku pjesama »Bunjevački blues« i zbirku pripovijedaka »Prid svitom – saga o svitu koji nestaje«. Kaže da mu je ikavica ostala u uhu od djetinjstva, sve do danas.

»Bunjevačka ikavica se govorila stalno, kao uostalom i u većini tavankutskih obitelji sedamdesetih i osamdesetih godina XX. stoljeća. Riječju, ja sam dijete ikavice i u ambijentalnome smislu i u izričajnome. Stoga je jasno zašto mi je ikavica i danas u uhu i da je nastojim rabiti u svakodnevnoj komunikaciji, ali i kao sredstvo za umjetnički izraz. Ovdašnji ikavski govor nisam zaboravljao već je on u mene, zbog naloga od strane učitelja, nastavnika i profesora, bio zaprječavan i potiskivan. Tek kasnije, postavši svjesna osoba, ikavski sam izričaj češće koristio u svakodnevnoj komunikaciji bez ikakve nelagode ili, pak, stida. Štoviše, koncem osamdesetih godina u Tavankutu je kod nas mlađih to bila čak i neka vrsta trenda.

Danas, čujem ikavicu u rodnom Tavankutu češće negoli u drugim našim mjestima, gdje se mahom može čuti od najstarijih osoba, a u Tavankutu se njome služe i ljudi srednje, ali i mlađe generacije, no dosta manje. Hoću reći kako ona, nažalost, gubi bitku pred različitim procesima unifikacije i simplifikacije u komunikacijskim obrascima, što sve dolazi iz kulturnoga i jezičnog prostora većinskoga naroda.«

Razgovarajući o mjesnim govorima, pitao sam Tomislava Žigmanova kako se odlučio pisati i na dijalektu, a ne samo na hrvatskom književnom jeziku.

»Kao prvo, ikavica se pokazala zahvalnom u književnoj praksi daleko prije mene – i u narodnom i u suvremenom umjetničkom stvaralaštvu, napose kod Ivana Pančića i Vojislava Sekelja – pa sam je i ja kao govornik htio iskušati. S druge strane, ona se u današnje vrijeme gdje-gdje znala profanirati gotovo do besmisla, i to od strane onih Hrvata koji sebe samoimenuju Bunjevcima. Naime, napisi na njoj su kod dijela njih prepuni književno minornih sadržaja, a jezična inkompetencija autora dodatno izopačuje ljepotu ovoga govora, čime ovi uradci predstavljaju, kako sam već jednom rekao, ‘ruženje jezika i svita’. U svojim sam, pak, djelima – ‘Bunjevački blues’ i ‘Prid svitom – saga o svitu koji nestaje’ – pokušao bunjevačkoj ikavici vratiti izgubljeni dignitet. Tim prije sam to smatrao potrebnim jer se ona uvelike u javnosti negativno percipira i često je bivala i jest predmetom poruga, koje su onda trpjeli subjekti toga govora«. 

 

Neprihvaćanje znanstvene istine i pokušaji ponižavanja

 

»Glede ikavice i srbijanska lingvistika je rekla svoje zadnje riječi – treba samo vidjeti što su o njoj govorili i pisali Pavle Ivić ili Ivan Popović. Naravno, drugi je red stvari to što netko neće, ne želi ili nije u stanju prihvatiti znanstvene istine. U tom smislu, u ravni slobodnoga opredjeljivanja takvo što je legitimno pravo koje je na raspolaganju svakome pojedincu, kao što je legitimno pravo da se netko zalaže za uvjerenje da zemlja nije okrugla već da je ravna ploha. Međutim, temeljni problem s tim jest taj što takva zalaganja nisu ni blizu užljebljena u razumska ishodišta, no oni koji su uključeni u to, a nisu Bunjevci, znaju što rade – rashrvaćivanje im je cilj«, kaže Tomislav Žigmanov o pokušajima standardiziranja bačke bunjevačke ikavice, kao književnog jezika, za politikantske potrebe onih koji zagovaraju izdvajanje Bunjevaca, kao nekakve posebne etničke skupine.

U razgovoru  se nadovezalo i pitanje o uvođenju i sadržaju nastavnog programa za niže razrede osnovne škole nazvanog bunjevački govor s elementima nacionalne kulture. Što li se imalo na umu prilikom takve odluke?

»O tome sam u jednom svojoj radnji već pisao i, nakon provedene analize dijela sadržaja toga nastavnoga programa koji se odnosi na pjesničko stvaralaštvo, zaključio sljedeće: ‘Najveći problem s ovakvom ‘poezijom’ je taj što je ona dobila ne malo priznanje od države, što sad posjeduje stanovitu verifikaciju, što je intervencijom države ona dobila status izučavanja u školama, što je...’ S druge strane, vrijedi ukazati i na to da se i putem nje, istina više na nekom simboličnom planu, s sjedne strane prezentira, a s druge strane zadobiva određena slika naroda. U tom smislu, vrijedi imati na umu i sljedeće upozorenje Charlesa Taylora iz njegova glasovita eseja ‘Politike priznanja’: Ukoliko jednoj osobi i/ili skupini, ljudi ili zajednica oko njih uzvraća slikom koja je ograničavajuća, ponižavajuća i prezriva, utoliko se izobličuje i identitet te osobe i/ili skupine, i to saobrazno tim slikama. Stoga je razumljivo da nepriznavanje ili naopako priznavanje odista može nanijeti štetu, budući da predstavlja oblik tlačenja time što nekoga zatvara u lažan, iskrivljen i reduciran način bivstvovanja – izričit je Taylor. A s takvim uradcima, naime, slika je posve malovrijedna, što onda otvara nemali broj problema u izgradnji identitetskoga i karakternoga okvira mladih Bunjevaca. Naime, s takvim sadržajima svaki se od njih/nas visoko kandidira da mu stid bude trajna sastojina, da ga kulturna inferiornost dovede u trajni deprivirani položaj, da se kroz usvajanje ovakvih sadržaj na vijeke vjekova njegova slika svijeta i života posve debilizira. Država i oni koji su donosili odluku da se odobri Nastavni plan i program bunjevačkog govora s elementima nacionalne kulture, imali su još jedno na umu. Na ovaj način će se snažno potkopati eventualne pozitivnosti identitetskih resursa i u onih Bunjevaca koji se smatraju i Hrvatima. Naime, dio slike i o njima gradit će se i preko ovakvih sadržaja«, kaže Tomislav Žigmanov i na završetku ovoga razgovora o ikavici tvrdi da u ovdašnjim medijima na hrvatskom jeziku treba objavljivati i priloge i na hrvatskom dijalektu. 

»Treba objavljivati priloge i na ikavici, ali samo na teme i načine koji ikavica dopusti. Naime, ikavica kao govor ni u leksičkom ni u sintaktičkom smislu ne može u pisanome obliku tematizirati zahtjevnije društvene fenomene. Dijalekt, drugim riječima, ima svoja ograničenja kada je u pitanju pisani oblik, a ako to netko ne zna onda na djelu imate ‘siljenje jezika’ i ‘ruženje svijeta’. Kao dio baštine, napose književne, naravno da je ikavica od velikoga značaja. Stoga bi je valjalo što češće osvještavati u javnosti, ali na primjeren način. S druge strane, od velike je važnosti i suvremeno književno stvaralaštvo na ikavici, dakako samo ako djelo udovoljava estetskim kriterijima. Naime, znademo da postoji ‘stvaralaštvo’ na ikavici koje je posve bezvrijedno!«