Arhiv tekstova

Posljednjih se dana razbuktala rasprava o pravopisu hrvatskoga jezika, a povod je bio službeni naziv nekih naših ministarstava, pa se postavljalo pitanje, trebaju li se jezičnih normi pridržavati i političari koji obnašaju dužnosti u samome vrhu hrvatske vlasti i vrijede li pravopisne norme za politički vrh, koji je uz to i podložan promjenama s vremena na vrijeme. Nekoliko pitanja  postavili smo prof. Sandi Ham, voditeljici Katedre za suvremeni hrvatski jezik na Filozofskom fakultetu u Osijeku

HR: Gotovo su dva stoljeća protekla otkada je Petar Preradović pjevao Rodu o jeziku, a svako malo hrvatsku javnost zapljusne rasprava o jeziku, bolje rečeno o jezičnim normama, o hrvatskom pravopisu i sl. Evo, zapelo je oko sporta, odnosno športa…

Preradović je sudionik vremena u kojemu su počele jezične diobe i nevolje – naime, u 19. stoljeću započeo je u Hrvatskoj politički i jezikoslovni sukob hrvatskih vukovaca koji žele jedan jezik za Hrvate i Srbe i zagrebačke škole koja želi graditi hrvatski jezik neovisno o srpskom ili bilo kojem drugom jeziku. I danas postoje takve suprotstavljene struje, jedna koja je jezični »unijat« i druga koja se bavi hrvatskim jezikom kao posebnim književnim jezikom. Jedni nas približavaju toj unitarističkoj slici mijenjajući nazive ministarstva preko noći, a drugi nastoje hrvatski jezik, a tako i ostale štokavske jezike, gledati kao posebne. Šport je hrvatska posebnost, a tako i zdravstvo ili pravosuđe u nazivu ministarstava. Sport, zdravlje i pravda kao dijelovi naziva idu prema ujednačavanju na štetu hrvatskoga jezika jer potiru hrvatske jezične posebnosti. Sport je svakako hrvatska razgovorna riječ, ali službeno je šport naziv u svim zakonima i drugim službenim i pravnim dokumentima, dosad je bio šport. I tako je trebalo ostati.

HR: U nas je u uporabi čak nekoliko pravopisa, a najpoznatiji su svakako onaj Babića, Finke i Moguša, te Anić-Silićev pravopis. Ima li potrebe za jednim jedinstvenim pravopisom, kako to neki zagovaraju?

Nije u upotrebi nekoliko pravopisa, nego je na tržištu nekoliko pravopisa. Činjenica da se u knjižari može kupiti nekoliko pravopisnih knjiga, ne znači da se svi upotrebljavaju ili da ih se treba pridržavati. Uz to, u tim se pravopisnim knjigama prepoznaju dva pravopisna načela, pa je u biti riječ o dvama pravopisima – jedan čine Anić-Silićev i Matičin, a drugi Babić-Finka-Mogušev i Babić-Ham-Mogušev i posljednji, po mnogo čemu najbolji, Babić-Mogušev. Pet pravopisnih knjiga, samo dva pravopisna načela. Odobrenje Ministarstva za upotrebu u školama imaju Babić-Finka-Mogušev i Babić-Ham-Mogušev, prema tom se pravopisu pišu školski priručnici. I priručnici Školske knjige za nastavu hrvatskoga jezika kao manjinskoga, na koju Hrvati u Srbiji imaju zakonsko pravo, pisani su prema tomu pravopisu. Dakle, odgovor na Vaše pitanje – jedinstveni pravopis postoji. Treba ga se pridržavati.

HR:  Jezik je živi organizam, nešto što se stalno razvija. Je li to moguće riješiti jedinstvenim pravopisom? 

Pravopis je način bilježenja riječi, a taj je način dogovoran – dakle, pravopis je dogovor i doista se ne može razvijati sam od sebe. Pravopis je slovopis, veliko i malo početno slovo, pisanje zareza, točke, upitnika, rastavljeno i sastavljeno pisanje – kako bi se to razvijalo samo od sebe? Tu nema spontanosti, nego je posrijedi dogovor o tome kako ćemo zapisivati ono što govorimo. Netko mora sastaviti pravopisna pravila, ne sastavljaju se ona sama od sebe. Književni jezik – standardni – nema tu slobodu da se razvija sam od sebe jer na njega djeluje norma koja ga u tom sprječava. Misao o jeziku »živom organizmu« nije se odnosila, u vrijeme kad je izrečena, na normirani jezik. Norma se ne razvija sama od sebe, nego svjesnim nastojanjima pojedinaca koja, da bi se smatrala važećom normom, trebaju biti prihvaćena od jezične zajednice. Bolje je reći da u književnom jeziku djeluje načelo elastične stabilnosti za koje se zalagao osobito prof. Jonke – jezik se mijenja u onoj mjeri u kojoj ne može narušiti sporazumijevanje, a u tomu ga podupire norma. Naime, kada ne bi bilo norme, vrlo se brzo ne bismo razumjeli – hrvatski je jezik trodijalektni i ono što omogućuje kajkavcu, čakavcu i štokavcu da se bez poteškoća razumiju upravo je normirani književni jezik.

HR: Nedavno ste na Slavonskoj televiziji govorila o stalnom natječaju časopisa »Jezik« kojim se traže najbolje nove hrvatske riječi. Koliko je toga tijekom godina zaživjelo u hrvatskom jeziku, a koliko završi u košu poput recimo zrakomlata ili dalekovidnice?

Natječaj je sve popularniji. Završili smo 6. kolo natječaja s više od 1000 natjecatelja i više tisuća novih riječi. Riječi koje izaberemo nova su mogućnost hrvatskoga jezika, a ne prisila za govornike. Dosad su pobijedile suosnik (koaksijalni kabel), uspornik (ležeći policajac), proširnica (stent), naplatnica (naplatna kućica), ispraznica (floskula). Tko želi, može ih upotrijebiti, tko ne želi – ne mora. Ali, te riječi pokazuju da hrvatski jezik ima dostatno tvorbenih mogućnosti da se tuđice ne moraju preuzimati.

Dalekovidnica nije nova riječ, smišljena je odavna, svi znamo što znači i prema tomu nije nepoznata i pripada pasivnom leksiku – riječima koje razumijemo, ali ne upotrebljavamo. Što se zrakomlata tiče, nikada nije bila riječ koju su hrvatski jezikoslovci nametali, nego riječ koja je smišljena za šalu i koju su prigrabili protivnici hrvatskoga jezika da bi se izrugivali. Evo što je 5. svibnja 2011. objavljeno na Facebookovoj stranici Jezika: »Ovaj komentar objavljujemo da bismo stvari postavili na svoje mjesto – zrakomlatom se redovito služe oni koji se žele izrugivati hrvatskom jeziku, izruguju mu se kao uzoru nepotrebne hrvatske novotvorbe. Evo, sada iz pera svjedoka, Stojana de Prata, doznajemo kako je i zašto skovan zrakomlat. Zrakomlat je pošalica mojega kolege s opće lingvistike Zorislava Šojata. ‘Globus’ je svojevremeno, dok je još izlazio na novinskome papiru, objavio duplericu o Zorku kao Lászlóvu asistentu. (Prof. László Bulcsu jedan je od hrvatskih znamenitijih profesora jezikoslovlja s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, marljivi rječotvoritelj, kovač kovanica i novih riječi. Posve osobita osobnost i o jeziku obojice.) Inače bismo tijekom studija, sa sedamdesetih na osamdesete, znali pješice se vraćajući s Lászlóvih predavanja ka gradu razgibavati mozak šaljivo ‘prevodeći’ strane riječi: npr. konsternacija kao suzviježđenje, kontemplacija kao suhramanje, konferencija kao sunosnica / sunošnja...  U tu vrstu pošalica spada i Zorkov zrakomlat, iako bih ga ja, da smo riječ zajedno domišljali, vjerojatno uspio nagovoriti da helikopter prevedemo kao suncosjek... U navedenu je ‘Globusovu’ članku Zorko objašnjavao zašto se odlučio za zrakomlat. Nikako ne stoji da je to smislio da bi se izrugivao hrvatskome, riječ je o lingvističkoj zaigranosti koju jezikoslovci, posebice Lászlóvi učenici, dobro razumiju...«  

HR: Susrećem Vas već godinama na znanstvenoj sesiji nazvanoj »Šokačka rič«  u Vinkovcima. Odlična je to manifestacija koja očuvanju i opstanku šokačkoga govora daje jednu ozbiljnu, znanstvenu dimenziju, a brojna djeca jamstvo su da će šokački govor još dugo živjeti diljem Slavonije, Baranje i Srijema?

»Šokačka rič« hvale je vrijedna manifestacija. Drage se volje odazivam pozivima na »Šokačku rič«, a prije dvije godine bila sam i slavodobitnica, pripao mi je Veliki zlatni dukat za očuvanje štokavskoga dijalekta. Znanstveni je dio skupa onaj koji u Vinkovce svake godine privuče znanstvenike iz Hrvatske, ali i znanstvenike pripadnike hrvatske manjine u Mađarskoj i Srbiji. Na taj način, ne samo da svi skupa upregnemo oko očuvanja hrvatske narodne štokavštine, nego je to i susret hrvatskih znanstvenih snaga bez obzira na državne granice. Dobre su duše toga skupa kolegica dr. sc. Anica Bilić i Andrija Matić. Manifestacija popularizira hrvatsku baštinu, a znanstveni je skup čini predmetom ozbiljnoga znanstvenog promišljanja. Naime, postoje dugovjeke manifestacije o kajkavštini i čakavštini, ali štokavština je u tom smislu došla na svoje tek prije devet godina, kada je održana prva »Šokačka rič«. Budući da je hrvatski književni jezik štokavski stiliziran, postoji predrasuda da nam je sva štokavština zbog toga poznata i štokavski se dijalektni izričaj nije osobito njegovao. »Šokačka« je »rič« to u mnogome promijenila.

HR: Kako ja pišem za »Hrvatsku riječ«  iz Subotice, informativni tjednik Hrvata u Srbiji, što možete poručiti Hrvatima s druge strane Dunava, koji također ulažu hvale vrijedne napore na očuvanju bunjevačkog i šokačkog govora?

Pjesnik je rekao za hrvatski jezik – po njemu sam sve što jesam, a u hrvatskoj je povijesti često tako i bilo, Hrvate je često na okupu držao baš hrvatski jezik. Politička su rashrvaćivnja, povijest nas uči, uvijek kretala od jezičnoga rashrvaćivanja. Vjerujem da su Hrvati s druge strane Dunava, a i svi Hrvati izvan hrvatskih granica, toga duboko svjesni i da njihovo njegovanje starinačkih hrvatskih govora, ali i vrjednota hrvatskoga književnoga izričaja, nije ništa drugo do čuvanje svoje narodnosti.