Arhiv tekstova

Ne dešava se tako učestalo da neki političar na samom vrhuncu svoje popularnosti u narodu ode s javne scene. Bar, oficijelne. Za koji dan, početkom ožujka, predsjednik odlazeće SRJ Vojislav Koštunica, ustupit će mjesto predsjedniku nailazeće državne zajednice Srbija i Crna Gora Svetozaru Maroviću. Preselit će se na, za njega, kudikamo komotniju poziciju opozicionog lidera.

Imat će vođa Demokratske stranke Srbije tu dovoljno vremena i akademskog mira razmišljati što ga je od 5. listopada pa sve do danas zadesilo, je li sve moralo baš tako kako je ispalo. Napose, što učiniti da zadrži visok rejting a ne biti u vlasti. Takva pozicija se, po pravilu, u Srbiji predugo ne trpi. Ili ćeš biti moć ili te naprosto - nema. 

Kada se, nakon izvjesnog vremena, rekapitulira nečiji učinak, onda se, logično, krene od uspjeha. Gotovo dvije i pol godine od 5. listopada Koštunica silazi s glavne scene s onim s čime je startao: voljom koalicije DOS izišao je na megdan Slobodanu Miloševiću i dobio. I to je za njega - nesklonog spektakular-nim potezima - puna kapa. Još ako bi se tome pridodao njegov, nesumnjivo, veliki vanjsko - politički angažman u prva dva mjeseca nakon smjene bivšeg režima kada je ovu zemlju trebalo izvlačiti iz izgnantstva koje je trajalo jedno desetljeće i ugurati u suvremeni svijet, ukupni Koštuničin saldo bio bi sasvim solidan. Da se, naravno, nije desilo ono što se desilo...

Tu je, u stvari, kraj ugodne priče o Koštunici. A početak druge, u kojoj glavni junak iskazuje sve što se može dogoditi kad svjetska slava udari u glavu. Poput svog, po mnogo čemu slavnijeg prethodnika, shvatio je da je vrijeme da se manje brine o sudbini države i naroda, »batali« neproduktivnost funkcije »predsjednika svih građana« i pređe na teren koji njegovom ideološkom predznaku mnogo više odgovara: kako Srbiju preurediti, tj. nacionalno preodgojiti. Što Miloševiću - unatoč ratovima i agresivnoj nacionalističkoj retorici - nije pošlo za rukom, jer je »naprosto bio i ostao zarobljenik marksizma koji je uzjahao nacionalizam kako bi neprikosnoveno vladao Srbijom«, trebalo bi uspjeti novopridošlim (a već prekaljenim) »borcima za nacionalnu stvar.« Drugim riječima, izvornim, autentičnim nacionalistima, čije spavanje traje tolikih Titovih i Slobinih desetljeća. 

Smišljena je, tako, strategija tzv. legalističkog (dis)kontinuiteta, koja je bila idealna podloga da se, recimo, pljuje po starom sistemu a sve što u njemu može biti iskorišćeno bude i te kako dobrodošlo. Legalizam je iz dana u dan, mjeseca u mjesec, evoluirao u samovolju i neodgovornost, koji su sustavno rušili 5. listopad, pretvarajući ga samo u ugodno sjećanje. Revolucija je polako »grickala svoju djecu« najavljući njen neminovni krah. Šef tajne policije Radomir Marković je, u takvom ozračju, bio poželjniji od nekog drugog i drugačijeg, a sustavno višemjesečno uništavanje kompromitirajuće dokumentacije o zločinima bivšeg režima, po Koštunici, nije, jel`te, bilo štetočinska rabota, već »mudar potez  predsjednika kojim se, eto, štiti politička i društvena stabilnost.« Pa ti sada pokušaj otkriti tko je ubio Slavka Ćuruviju i Ivana Stambolića, što je u pozadini prave serije haustorskih likvidacija, tko je opljačkao Srbiju, tko je činio ratne zločine u Hrvatskoj, Bosni i na Kosovu... 

Kad se tako krene, onda sve ostalo ide samo po sebi: Haaški tribunal postaje »deveta rupa na svirali«, haaški optuženici »naši građani o kojima država mora brinuti«, opstrukcija i destrukcija međunarodne pravde »patriotski čin«. To je, naravno, bilo samo predvorje za promoviranje »nacionalizma s ljudskim likom« (privremeno, bez ratova) kao model kojim putem Srbija treba krenuti. Što to antinacionalistima liči na naturanje novog oblika konzervativne ksenofobije, otvaranje vrata čak i najretrogradnijim fašističkim ideologijama Dimitrija Ljotića, Milana Nedića i vladike Nikolaja Velimirovića, jeste »problem nedozrele i nesposobne antinacionalne srbijanske mondijalističke svijesti da shvati suštinu«. Prije svega, da Srbija nema druge alternative no da se vrati svojim »istorijskim korenima«. U interpretaciji ovdašnjih »suvremenih« nacionalista, feudalnim stazama nacionalističke samoizolacije. 

A kada se na toj »slavnoj nacionalnoj putanji« sudare Koštuničina nacionalistička prosvijećenost, koja prelazi u specifično ideološko buncanje jednog, u suštini, marginalnog političara i stranačkog lidera, i Đinđićev makijavelistički pra-gmatizam, kome je sve dozvoljeno »u službi prosperiteta, novca i profita«, zaključak može biti samo jedan: Srbiji ne predstoje baš mirniji dani.

Koštunica, ipak, ne odustaje. Izdržao je, kaže, Broza, Miloševića, istrpjet će i Đinđića. Borit će se za »svoja uvjerenja« do kraja, pa što bude...