Arhiv tekstova

Čovjek bi nerijetko rekao kako iza mnogih stvari, pojava i imena stoje mistične kozmičke sile. Eto, primjerice, iza jedne tako mistične stvari kao što je »Azohem« stoji zanimljiva pojava njegova preseljenja, a da se u sve to ne miješa njegov vlasnik Peđa Mališanović.

Iako su mještani Makove sedmice, gdje je smješten »Azohemov« pogon za pro-izvodnju umjetnih gnojiva, godinama unazad subotičku javnost upozoravali da ih se iz tvorničkog prostora nerijetko časti mističnom prašinom na isti način (mističan, dakle) do istoga zaključka ovih su dana došla i najmjerodavnija državna tijela. Sazvavši početkom prošloga tjedna konferenciju za novinare najjači sastav domaće reprezentacije za skrb o ekološkoj svijesti i savjesti upriličio je potpisivanje ugovora o prestanku proizvodnje u dijelu Subotice u kojemu živi oko 10.000 stanovnika.

 

Čišćenje tuđeg dvorišta

 

Tom je prigodom ravnateljica Fonda za zaštitu životnog okoliša Željka Jurakić istaknula kako je izmještanje i sanacija »Azohema« posao koji će se u sljedećih godinu i pol odvijati u više faza, pri čemu će država za početak na račun izvođača radova »Szervo Mihály engineeringa« iz Zrenjanina upumpati 60 milijuna dinara! Jurakićeva je dodala kako je država ostavila prostora i »Azohemu« da se uključi u posao čišćenja pet hektara vlastita dvorišta i to tako što im na raspolaganju stoji mogućnost dizanja kredita za te namjene.

Ministar za zaštitu životnog okoliša Oliver Dulić odlučio se istom prilikom javnosti obratiti toliko prijeko potrebnim edukativnim načinom: »U sljedećih 60 dana ‘Azohem’ će prestati s radom i više nikada na Makovoj sedmici neće biti kemijske pro-izvodnje!« Ministar Dulić rekao je i kako su inspekcijski nalazi – što su mještani ionako znali – u nekoliko navrata pokazali da je bilo prekoračenja praškastih tvari u zraku preko dopuštenog limita. »Da je sreće«, kazao je, »takav pogon ne samo danas nego ni ranije ne bi mogao biti otvoren.« Svoju tvrdnju Dulić je potkrijepio riječima kako civilizacijski standardi XXI. stoljeća ne dopuštaju mogućnost kemijske proizvodnje u srcu nekog naselja, odnosno da prve kuće od takvih tvornica moraju biti udaljene najmanje 500 metara.

Sreće, međutim, bar kada je riječ o otvorenju, nije bilo. Je li tomu izravni ili neizravni razlog tadašnji gradonačelnik József Kasza, koji je predsjednik i ovoga upravnog odbora, tek »Azohem« je u njegovo vrijeme počeo s radom. Da stvar bude zanimljivija, prigodom jednog od neuspjelih prosvjeda mještana Makove sedmice, Kasza je, kao tadašnji predsjednik Saveza vojvođanskih Mađara, na konferenciji za novinare stao u zaštitu vlasnika Peđe Mališanovića kojega je, specijalno za tu priliku, i doveo u sjedište svoje stranke. Upitan na prošlotjednoj konferenciji za novinare je li »Azohem« u vrijeme otvorenja imao sve potrebne dozvole za rad Kasza je hladno odgovorio da jest, jer inače – podrazumijeva se – ne bi niti mogao raditi. Sloj na ljagu ondašnje vodeće strukture Grada nalijepila su i mjerodavna pokrajinska tijela. Činjenjem, odnosno nečinjenjem, Pokrajinsko tajništvo za zaštitu životnog okoliša i pripadajuće joj inspekcije dosada nisu čule ničega zabrinjavajućeg u očajničkim glasovima mještana Makove sedmice da zbog kemijske prašine prozore stalno moraju držati zatvorenima, vodu – »koja je mirisala« – koristiti isključivo za pranje, a uši što dulje držati začepljenima zbog buke koje stvaraju teški kamioni i koji su ostavili trajne uspomene na popucalim zidovima okolnih kuća.

 

Briga za tuđe zdravlje

 

U prilog ovome govorio je prošloga tjedna čak i ravnatelj »Azohema« Goran Kojić, koji je također rekao kako je potvrđeno da je bilo prekomjernog onečišćenja zraka praškastim tvarima iz tvornice. Zanimljivije od toga svakako je činjenica da nitko od prisutnih – koji su konferenciju za novinare sazvali na temu ekologije – nije došao s pripremljenim podacima o tome »koliko je nečega prekomjernoga u zraku«. Naši naknadni pokušaji da to saznamo, naravno, pokazali su se bezuspješnim. Tako nam je, primjerice, u Fondu za zaštitu životnog okoliša rečeno da je za to pitanje mjerodavan Grad Subotica, odnosno njegove inspekcijske službe. U subotičkoj inspekcijskoj službi rečeno nam je kako su u Fondu pogriješili i uputili nas na svoje pokrajinske kolege. Tamo nam je konačno rečeno da sve ono što smo čuli na konferenciji za novinare baš i ne odgovara istini, jer da pokrajinski inspektori već dvije-tri godine nisu navraćali na našu stranu, a i kada su to činili veći je problem bio buka tegljača negoli čestice u zraku.

A tek kada ga vidi, čovjek dobije pravu sliku o pogonu u kojemu se odvija(la) inkriminirajuća proizvodnja. Naravno, tu se odmah postavlja ne samo pitanje oko kakvog to epicentra žive ljudi na Makovoj sedmici nego i u kakvim uvjetima svakodnevno radi 60 uposlenika. Riječima da kemijska proizvodnja nigdje u svijetu ne spada u red najzdravijih, József Kasza odgovara protupitanjem – »Zašto me to niste pitali u vrijeme dok je radila ‘Zorka’?« I još dodaje da oni (upravni odbor, vlasnik, ravnatelj ili svi skupa?) svakodnevno skrbe o tome kako radnicima posao učiniti što sigurnijim.

A spomenuti radnici, bar prema riječima Gorana Kojića, prošle su godine proizveli 32.000 tone umjetnih gnojiva i kao nagradu za to »Azohem« im duguje tri plaće. Eh, da je samo to u pitanju.

»Azohem«, a još i više »Azotara« u koju će se, sada na radost mještana Čantavirskog puta, preseliti proizvodnja umjetnih gnojiva – opterećeni su milijunskim dugovima zbog čega im je račun blokiran skoro godinu dana. Kako žive i rade uposleni u »Azotari« to oni najbolje znaju, iako o tome hrabro šute.

Da nije Józsefa Kasze, koji je imao odgovore na sva pitanja, javnost bi bila uskraćena i za odgovor na pitanje što je s 40 milijuna dinara koje je »Azotara« od Pokrajine dobila za otvorenje linije kristalnih gnojiva. Prema riječima Kasze linija ne radi iz jednostavnog razloga, jer za to zasada ne postoje obrtna sredstva. »Ali«, dodao je, »radi se na tomu da se to pitanje što prije riješi«. Predsjednika Vlade Vojvodine Bojana Pajtića, koji je 5. ožujka 2010. bio na otvorenju linije u »Azotari« ni to ne zanima. Upitan jednom naknadnom prigodom zna li kakva je sudbina toga novca, kao i da linija ne radi, a da »Azotara« ima konstantne financijske probleme Pajtić je – u najljepšoj maniri onih čiji novci to nisu – odgovorio kako je to pitanje za njegove podređene službenike resornih službi. Zanimljivo, baš kao i inspekcijske službe za zaštitu životnog okoliša, niti njihovi kolege iz inspekcije rada nisu objelodanili jesu li se dosad bavili uvjetima rada uposlenih, neisplaćenim zaradama, kako stoje stvari s uplatama za zdravstveno i mirovinsko-invalidsko osiguranje.

 

Korištenje tuđeg imena

 

Pravi problem u ovoj priči nastaje onoga trenutka kada čovjek s početka teksta – umjesto da kozmičku mistiku, poput vjere, prihvati zdravo za gotovo – uključi razum i počne o njoj razmišljati. Razmišljajući o njoj (priči o »Azohemu«, njegovu izmještanju i Peđi Mališanoviću), zacijelo će se pojaviti i neka pitanja, a nakon toga, možda, i zaključci. Prvo bi takvo pitanje moglo glasiti – zašto baš sada, a ne ranije, ako se to znalo i tada? Jedan od odgovora mogao bi nas navesti na priču o skorašnjim izborima. Jer, investicija vađenja krumpira iz vatre Demokratskoj stranci, ni krivoj ni dužnoj, na razini Grada u vrijeme vladavine Saveza vojvođanskih Mađara – za nekoliko mjeseci mogla bi se isplatiti u vidu više stotina (ili tisuća) glasova zarad produžetka sadašnje koalicijske vlasti. Drugo bi pitanje moglo glasiti: otkud Kasze i u ekološko-poljoprivredno-političkoj (u daljnjem tekstu EPP) priči? Odgovor na to unekoliko je jasniji: Kasza jednostavno teško može bez politike, pa makar bilo riječi i o EPP-u. Pri tomu ne treba smetnuti s uma da Demokratska stranka i u ovako izraubovanim kadrovima vidi dovoljno potencijala zarad ostvarenja cilja iz prethodnog zaključka. I treće, za ovaj tekst i najzanimljivije – moglo bi biti pitanje: zbog čega država ponovno časti Peđu Mališanovića? Iako slojevit, odgovor je jednostavan: zato što Peđa Mališanović u cijeloj priči nije bitan, baš kao što nije bitan bio niti na njezinu početku. Naime, cijenu upotrebe Peđe Mališanovića za potrebe EPP-a i tako određuje država. A onih 40 milijuna dinara (400.000 eura) za liniju kristalnih gnojiva ili ovih 60 milijuna (600.000 eura) za izmještanje proizvodnje mistične su brojke koje na površini služe samo za to da običnom smrtniku bodu oči i dižu tlak. Običan će smrtnik, naime, jednom doći na fiktivnu pomisao kako bi u slučaju da se za neki objekt u njegovu dvorištu ispostavi da onečišćuje sredinu odmah našlo dovoljno inspektora koji bi mu, uz odgovarajuću kaznu, naložili da to odmah sanira i zatvori – o svom trošku. Ali, niti običnog smrtnika za to nitko ne pita. Jer, ne nosi umjetničko ime.