Arhiv tekstova

Stavovi i mišljenja velikog broja svjetskih autoriteta u znanosti i filozofiji svjedoče o važnosti Ruđera Boškovića za svjetsku znanost i filozofiju. Sukladno tomu, on je svakako jedan od najznamenitijih ljudi cjelokupne hrvatske povijesti. 

Po čemu je to Bošković tako važan? Kao svestrani katolički svećenik, isusovac postavio je mnoge ideje koje su bile ispred svoga vremena pa nisu ni mogle biti u potpunosti shvaćene. Tek su kasnije prepoznate kao revolucionarne. Bošković je bio znanstvenik i filozof, ali i književnik, diplomat, arheolog. 

 

Drugi o velikanu i njegovoj teoriji

 

Evo samo nekoliko izjava izrečenih o Boškoviću i njegovoj teoriji. Engleski fizikalni kemičar Sir Harold Hartley smatrao je da je Bošković »jedan od najvećih intelektualaca svih vremena«. Boškovićeva je teorija još za njegova života doživjela dobar prijem, posebno na sveučilištu u Edinburghu krajem 18. i početkom 19. stoljeća. Škotski filozof i znanstvenik John Robison njegovu je teoriju predavao na tom sveučilištu. O njoj kaže: »Usuđujem se reći da, ako ikada budemo imali pravu teoriju, tada će ona nalikovati Boškovićevoj u mnogim njezinim osnovama.« Kemičar Humphry Davy kaže: »Pretpostavljajući da među molekulama djeluju privlačne i odbojne sile, kao što to radi Bošković, mogu se objasniti sve kemijske pojave«, dok su za Michaela Faradaya (1844.) »Boškovićevi atomi, ako pravo razumijem, prava središta sila ili moći, a ne čestice tvari u kojima se nalaze moći. Čini mi se da su Boškovićevi atomi u velikoj prednosti pred uobičajenim pojmovima.« Faraday je začetnik ideje polja u fizici, a tu je ideju preuzeo od Boškovića. Škotski znanstvenici James Clark Maxwell i William Thomson (Lord Kelvin) učinili su neizmjerno mnogo na promicanju Boškovićevih ideja u svijetu znanosti. Maxwell je smatrao (1877.) da: »Najbolje što možemo učiniti jest da napustimo krutu jezgru i da je nadomjestimo Boškovićevim atomima«, a Kelvin je godine 1905. rekao: »Moja sadašnja pretpostavka je čisto i jednostavno bošković/ij/anstvo...Hookeovo izlaganje oblika kristala... Navierova i Poissonova teorija elastičnosti čvrstih tijela, Maxwellov i Clausiusov rad u kinetičkoj teoriji plinova i Taitov najnoviji rad o istoj stvari – sve razvoji Boškovićeve čiste i jednostavne teorije.« 

Neki nisu mogli prihvatiti Boškovićeve ideje, ali su svejedno uvidjeli njihovu važnost kao npr. engleski znanstvenik John Henry Poynting koji je rekao o Boškovićevoj teoriji: »To je sigurno jedno od najuzvišenijih razmišljanja koje je ljudski um ikada iznio.« Ruski znanstvenik Dmitrij Ivanovič Mendeljejev rekao je (1870.): »Bošković zajedno s Kopernikom ponos je zapadnih Slavena; on se smatra utemeljiteljem modernog atomizma.« Za ruskog znanstvenika S. R. Filonoviča (1978.) »prvu zadovoljavajuću teoriju luminiscencije razvio je u 18. stoljeću hrvatski učenjak Ruđer Bošković.« Danski fizičar, nobelovac Niels Bohr kazao je (1958.) da je Bošković »jedan od najistaknutijih likova među filozofima prirode 18. stoljeća«, a njemački fizičar, nobelovac Werner Heisenberg, koji je Boškovića nazvao »hrvatski Leibniz«, rekao je da: »Među istraživačima prirode 18. stoljeća zauzima Ruđer Bošković posebno mjesto.« Za njemačkog filozofa Ernsta Cassirera Boškovićeva je Teorija »glavno prirodnofilozofijsko djelo epohe.« Američki nobelovac za fiziku (1988.) Leon Lederman kazao je da je Bošković »imao … jednu zamisao, potpuno luđačku za osamnaesto stoljeće (a možda i za bilo koje drugo vrijeme). Materija je građena od nevidljivih i nedjeljivih atoma, rekao je… Ali čujte novu stvar: Bošković je tvrdio da te čestice nemaju veličinu, naime da su geometrijske točke… Bez dimenzija. Tvrdi, ni manje ni više, da je materija građena od čestica koje nemaju dimenziju! Mi smo, evo prije dvadesetak godina, pronašli česticu koja odgovara tom opisu. Nazvali smo je kvark.«

 

Obitelj i podrijetlo

 

Bošković je rođen u Dub-rovniku u obitelji koja s očeve strane potječe iz katoličkog sela Orahova Dola, župa Ravno u Popovu polju u Hercegovini. U srpskoj se historiografiji sustavno ponavlja teza da je Bošković srpskog podrijetla jer mu je, navodno, otac bio pravoslavni seljak. O njoj se više i ne raspravlja od druge polovice 19. st. do dana današnjega: uzima se kao sveto slovo. Međutim, arhivska građa govori sasvim drugo. Prema izvješćima i popisima stanovništva biskupa (1613., 1624., 1629., 1639., 1684., 1703., 1733.), šematizmu Trebinjsko-mrkanske biskupije (1866., 1868., 1871., 1889., 1892.), austro-ugarskom popisu stanovništva (1879., 1885., 1895., 1910.), popisima stanovništva u staroj i novoj Jugoslaviji (1921.,  1981., 1991.), te prema popisima upravitelja župe Ravno don Zvonimira Vuletića (1937., 1968.) i Joze Zovka (1958., 1976.) slijedi da je čitavo selo Orahov Dol bilo katoličko (1624., 1733.,1879.), a prvi pravoslavci u selu spominju se 1885. (12 pravoslavaca i 185 katolika). Pradjed s majčine strane bio je trgovac iz Bergama u sjevernoj Italiji koji se nastanio u Dubrovnik. Njegov sin Baro bio je pravi Dubrovčanin koji se istakao kao hrvatski pjesnik jer je pisao pjesme na hrvatskom jeziku. Njegova kći Pavla udala se za Nikolu Boškovića koji je došao kao mladić iz Orahova Dola u Dubrovnik. Nikola i Pavla su imali devetero djece od kojih je najpoznatiji Ruđe (kako su ga zvali u kući). Dvojica braće bili su katolički svećenici, a jedna sestra časna sestra. Ostali se nisu ženili ni udavali.

Ruđer je bio osmo dijete Nikole i Pavle Bošković, rodio se 18. svibnja 1711., a kršten je 26. svibnja u katoličkoj franjevačkoj crkvi. Osnovno obrazovanje stekao je u rodnom gradu kod isusovaca, a nakon toga odlazi na studij filozofije i teologije u Rim. Postao je katolički svećenik i počeo predavati na Rimskom kolegiju gdje je ostao do 1760. godine. Jedan od naučenijih ljudi 18. st. tadašnji papa Benedikt XIV. povjerio mu je da 1742. godine ispita pukotine koje su se pojavile na kupoli bazilike sv. Petra u Rimu. Bošković je najprije teorijski, a onda i praktično dao rješenje i spasio kupolu od rušenja. Time je stekao ugled u Rimu i po cijeloj Italiji. Može ga se smatrati »pionirom graditeljske statike« jer se koristio statičkim proračunima ne samo za kupolu bazilike sv. Petra u Rimu, već i za stabilnost carske knjižnice i njezine kupole u Beču (1763.) i za prosudbu stabilnosti piramidalnog šiljka na kupoli milanske katedrale (1765.). Time je rješavanjem konkretnih tehničkih problema na osnovi teorije započelo novo doba u građevinskoj statici. Od drugih hidrotehničkih radova Bošković je analizirao plovnost rukavca rijeka u talijanskim gradovima te luka. 

 

Putovanja i istraživanja

 

Najpoznatiji je Boškovićev hidrotehnički posao isušivanje pontinskih močvara. Isti papa ga je još nekoliko puta angažirao na različitim projektima. Mjerio je duljine lukova koji odgovaraju meridijanskim stupnjevima između Rima i Riminija. To je bilo važno da bi se mogao odrediti oblik Zemlje i da bi se izradilo preciznije zemljopisne karte koje su služile kako za trgovačke tako i za vojne svrhe. Na osnovi tih mjerenja izrađena je prva egzaktna karta Papinske države što je kasnije jako utjecalo na razvoj kartografije u Italiji. 

Rješavajući jedan hidrotehnički spor između republike Luke (Lucca) i vojvodine Toskane oko poplavljivanja, Bošković je morao putovati u Beč jer je to područje bilo pod austrijskom upravom. Za uspješno i povoljno rješenje za Luku dobio je veliku nagradu i plemstvo grada Luke. U Beču je dovršio i objavio svoje najvažnije djelo »Teorija prirodne filozofije« (1758.). Putovao je po Europi: od Pariza, Londona, Carigrada, Varšave, Venecije i sl. Jednom je došao i u Dubrovnik, ali na svega dva-tri mjeseca (1747.) i nikada se više u Dubrovnik nije vratio. U Parizu i Londonu najviše se družio s francuskim i engleskim akademicima, s ljudima od politike, crkvenim dostojanstvenicima, ali je pomagao i običnim malim ljudima. U Londonu je postao član Britanske akademije znanosti (Royal Society) i objavio astronomski spjev »O pomrčinama Sunca i Mjeseca«  (1760.). 

Postao je i dopisni član Francuske akademije znanosti, ali nikada pravi član zbog zavisti nekih tadašnjih utjecajnih francuskih akademika koji se po svom svjetonazoru nisu slagali s Boškovićem. Osim toga isusovci u Francuskoj nisu bili dobro gledani u predrevolucionarno vrijeme pred Francusku revoluciju. Bošković je međutim bio član drugih europskih akademija. Britanska akademija ga je imenovala da putuje u Carigrad i promatra prolaz Venere ispred Sunca koji se trebao dogoditi 6. lipnja 1761. i koji bi bio dobro vidljiv iz Carigrada. Iako nije stigao na vrijeme (zbog prometnih poteškoća) Bošković je ispitivao ostatke ruševina Troje. I u drugim zgodama Bošković se pozabavio nekim arheološkim problemima. Tako je 1743. u blizini Frascatija (drevni Tuscul) otkriven mozaik s mnoštvom geometrijskih motiva i druge vrste arheološke građe o čemu su M. Giacomelli i isusovac Ivan Luka Zuzorić napisali rad na osnovi podataka dobivenih od Boškovića. Radilo se o antičkoj vili iz doba careva Antonina, tj. o znamenitu Ciceronovu Tusculumu. Bošković je utvrdio da je obelisk iskopan 1750. na Marsovoj poljani u Rimu imao astronomsku svrhu. Angelo Maria Bandini napisao je djelo o tome i u njega je uvrstio i Boškovićevo mišljenje o obelisku kao sunčanom satu.

 

Gradnja zvjezdarnice pokraj Milana

 

U Carigradu je upoznao engleske i francuske diplomate što će mu kasnije biti od velike koristi kada bude posredovao za svoju Dubrovačku republiku. Vraćajući se  iz Carigrada s engleskim veleposlanikom Porterom preko Bugarske, Moldavije i Poljske napisao je »Dnevnik putovanja iz Carigrada u Poljsku«. U Varšavi se upoznao i sprijateljio s budućim poljskim kraljem Stanislavom Poniatowskim koji će mu kasnije pomoći da se spasi Dubrovnik od ruske opsade. Po povratku u Rim ostao je tu kratko. Ponudu za profesora na katedri za matematiku na sveučilištu u Paviji sa zadovoljstvom je prihvatio. Započeo je s gradnjom zvjezdarnice u Breri pokraj Milana. Bošković je napravio nacrte, vodio gradnju, pa čak davao i svoj vlasti novac. Paralelno s tim postao je profesor astronomije i optike na sveučilištu u Milanu i obnašao je dužnost upravitelja zvjezdarnice u Breri. Kada su se pojavile teškoće oko upravljanja i vođenja zvjezdarnice u Breri Bošković je odustao od upraviteljstva i od predavanja u Milanu. 

Ukinuće isusovačkog reda (1773.) Boškoviću je teško palo, ali nije prestao biti katolički svećenik iako je po sili zakona prestao biti isusovac.  Razmišljao je o povratku u Dubrovnik gdje bi proveo starost i dočekao kraj života. Na nagovor prijatelja ipak se odlučio otići u Pariz, postao je francuski državljanin i dobio je mjesto ravnatelja u Francuskoj mornarici. To je radno mjesto bilo osnovano upravo za njega, što pokazuje kakav je ugled uživao u francuskim znanstvenim krugovima. Imao je visoka primanja što je izazvalo zavist nekih francuskih akademika među kojima je imao dobrih i odanih prijatelja, ali i nesklonih i neprijateljski raspoloženih, posebno među enciklopedistima kao što je poznati enciklopedist i znanstvenik Jean Le Rond d’ Alembert. Zatražio je dopust da bi u Italiji u Bassanu objavio svoja djela, ali se nije više vratio u Francusku jer je počeo poboljevati tako da ga je tu zatekla smrt. Umro je 13. veljače 1787. i pokopan je u crkvi Marije Podone u Milanu, ali mu se za grob ne zna. Dubrovački je senat u katedrali postavio spomen-ploču koja i danas postoji.

 

(nastavak u idućem broju)