Arhiv tekstova

Narodna skupština Republike Srbije u listopadu 2009. godine usvojila je Zakon o dijaspori i Srbima u regiji, koji je tijekom rasprave u Hrvatskome saboru, u srpnju mjesecu 2010., bio od strane nekoliko oporbenih zastupnika navođen kao zakonski predložak kojim su se ravnali i zakonopisci u Hrvatskoj. Je li tomu doista tako? Nakon i letimičnoga uvida, može se reći da vjerojatno jest, i to za onaj dio koji se odnosi na zakonska rješenja načelnih pitanja, no ne i za cjelinu zakona.

 

U SRBIJI POSTOJI 

PRORAČUNSKI FOND

 

Ovo naše pitanje, naravno, nije postavljeno radi moguće puke znatiželje već iz razloga što komparativna analiza može dati odgovore na neka od pitanja glede problematičnih rješenja, koje, pak, sadržava hrvatski zakon, a koje smo naveli u prošlom nastavku. Podsjećanja radi, navest ćemo kako su među njima sljedeći: isključenost institucije predsjednika republike u odnosima i suradnji s Hrvatima izvan Hrvatske, zatim deklarativnost određenog broja članova zakona, zastupljenost romantičarskih zasada, te stanovita institucionalna neusuglašenost dvaju tijela – Središnjega državnog uredu i Savjeta Vlade Republike Hrvatske za Hrvate izvan Republike Hrvatske.

Prva veća razlika između dvaju zakona nalazi se, pak, u sljedećem – srbijanski Zakon eksplicite predviđa postojanje zasebnoga proračunskog fonda za dijasporu i Srbe u regiji, što je razrađeno u člancima 34, 35 i 36. Sredstva iz ovoga Fonda namijenjena su za nastojanja oko učenja i uporabe »srpskog jezika i ćiriličnog pisma«, zatim čuvanje i njegovanje »srpskog kulturnog, etničkog, jezičnog i vjerskog identiteta«, jačanje odnosa s državom matičnog naroda te unapređenja informiranja (čl. 34). 

S druge strane, u hrvatskome se zakonu tek navodi kako Središnji državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske, među ostalim, vodi brigu i o planiranju i osiguranju »financijskih sredstava za programe i projekte Hrvatima izvan Republike Hrvatske« (čl. 13). I ništa više, u smislu tko određuje visinu sredstava, imaju li pravo na sudjelovanje u tim procesima i Hrvati izvan Hrvatske, tko i kako njima raspolaže, postoji li kakav i tko vrši nadzor, itd.

Napominjemo u tome kontekstu kao veoma važno i sljedeće: ni Savjet Vlade, barem prema slovu Zakona, nema u svom djelokrugu nadležnosti pitanje financiranja potreba Hrvata izvan Hrvatske. Istina, u dijelu Zakona koji se odnosi na razvoj suradnje s Hrvatima izvan Hrvatske (čl. 46-55), govori se u nekoliko navrata o osiguranju sredstava, ali za sasvim druge svrhe – za »projekte koji sadrže programe zapošljavanja povratnika i useljenika«, u čemu će sudjelovati i Hrvatska banka za obnovu i razvoj. 

Pa ipak, slobodni smo primijetiti da to ni na koji način ne dotiče one Hrvate izvan Hrvatske koji se ne planiraju preseljavati u domovinu. Isto tako, time se samo snaže dojmovi da se Zakonom hoće prije svega stvoriti pretpostavke, kako je ranije već navedeno, »za jednostavniji i brži povratak hrvatskih iseljenika i staviti u funkciju njihove potencijale u razvoj RH«. Kao ne nebitno napominjemo da srbijanski zakon nema niti jednu odredbu kojom se regulira povratak Srba iz dijaspore u »otadžbinu Srbiju«.

 

PREDSJEDNIK SRBIJE JE UKLJUČEN U SURADNJU

 

Druga bitna razlika jest da je institucija predsjednika Srbije uključena u rad tijela koja se bave pitanjem suradnje sa Srbima u dijaspori i regiji. Naime, predsjednik Srbije član je Savjeta za odnose sa Srbima u regiji – veoma značajnog tijela za »zaštitu interesa i unapređenje odnosa Republike Srbije sa Srbima u regiji« (čl. 27), ali ne i Savjeta za dijasporu, manje značajnog tijela, koji ima nadležnosti slične kao hrvatski Savjet Vlade Hrvatske.

No, srbijanski Zakon predviđa još jednu instituciju – Skupština dijaspore i Srba u regiji, kao predstavničko tijelo Srba izvan Srbije koje bira i navedene savjete. U tome se vidi, za razliku od hrvatskoga slučaja, veće sudjelovanje izvandomovinskih Srba u procesima donošenja odluka u pitanjima koji su od značaja za njih, što je u Hrvatskoj svedeno tek na savjetovanu ulogu. 

Znajući, pak, koji status i utjecaj ima predsjednik Srbije u unutarnje i vanjskopolitičkim poslovima, jasno je da je Srbija na višu institucionalnu razinu stavila pitanje »odnosa i suradnje« sa Srbima izvan Srbije. Tomu, čini se, također pridonosi i činjenica da poslove oko »odnosa i suradnje« administrira zasebno ministarstvo nadležno za dijasporu, što nije slučaj u Hrvatskoj – tamo će to biti Središnji državni ured.

Sljedeća i posljednja veća razlika sadržana je u dodjeljivanju »nacionalnih priznanja«, koje je srbijanski zakon predvidio. Naime, u čl. 42 stoji da ministarstvo nadležno za dijasporu »dodjeljuje nacionalna priznanja za izuzetan doprinos, rezultate i zasluge u području ostvarivanja suradnje i jačanju veza matične države i dijaspore, kao i matične države i Srba u regiji«. Zakon predviđa sedam nacionalnih priznanja – od područja politike i informacijsko-komunikacijskih tehnologija, preko znanosti i obrazovanja, do očuvanja srpskog jezika i ćiriličnog pisma i, na koncu, književnosti. Premda ima simbolično značenje, ipak ne treba zanemariti društvenu ulogu nagrađivanja, što je srbijanski zakonodavac, čini nam se, dobro prepoznao. Poslovična »škrtost« nagrađivanja Hrvatske za Hrvate izvan Hrvatske, koja se istina gdjekoji put opovrgne, u tomu bi trebala vidjeti mogući uzor.

(svršetak u sljedećem broju)