Arhiv tekstova

Šokačka baština

SONTA - Sunčan i prohladan zimski dan u veljači, prošle ili pretprošle godine, no vremenska odrednica doista nema nikakvoga utjecaja na redove koji će uslijediti, a ovo je tek okvir za priču o Sonti, viđenu iz vinograda mojega rođaka kojega smo toga dana počeli orezivati. Dakle, orezivali smo lozu u Dalj-planini, na potezu od Aljmaša prema Dalju, tik uz Dunav koji se zrcalio na škrtom suncu, vješto svladavao krivinu i tekao dalje put Erduta, Iloka, Slankamena, Petrovaradina, Zemuna…
VAROŠ NA DLANU: Lijep zimski dan pa pogled prosto puca na sve strane i vidiš Dalj i Erdut i Bogojevo s druge strane, Apatin i sve do Sombora, a Sonta odmah preko puta Aljmaša pružila se kao na dlanu pa drijema u prohladno sunčano prijepodne. Prvi puta vidim Sontu iz ove perspektive, s ove strane Dunava. Veliko, lijepo ušoreno selo pravilnih, u red stjeranih kuća, što je odlikovalo gradnju u doba Austrougarske, u kojem se divani šokački. Lijepa župna crkva sv. Lovre u centru u kojoj je upravitelj župe vlč. Željko Augustinov.
    Sretao sam kulturne poslenike iz Sonte diljem Hrvatske, u Okučanima, Brođancima, Čepinu, Đakovu. Svako malo su u matičnoj Domovini a imaju se bogami i čime pohvaliti i što pokazati i prikazati, od bogate kulturne tradicije i šokačke baštine do prekrasne narodne nošnje koja ima sličnosti sa šokačkom nošnjom diljem Baranje, posebice u Duboševici i Dražu a do u detalje je slična narodnoj nošnji u Aljmašu. Pa i šokački divan kojim se ponose i predano ga njeguju u rodnoj Sonti, te ga poput svekolike narodne predaje prenose na nove naraštaje s koljena na koljeno. I uspijevaju u tome, i pjesme šokačke, pa i šokački štim i ritam, jer primaš Stanko Klecin, bas-primaši Stipa Lukić, Vlado Čoban i Aca Vulić, kontraš Oliver Čoban i basist Pava Bukovac pod ravnanjem Andrije Ađina, kao da i ne dodiruju žice a one jecaju u živom šokačkom ritmu i nikada nikoga nisu ostavili ravnodušnim.
LJUBAV PREMA TRADICIJI: Vidio sam i predivnu sonćansku narodnu nošnju na izložbi »Ruho« u Muzeju Slavonije u Osijeku autorice Vlaste Šabić i to je bio povod za razgovor o Sonti. Diplomirana etnologinja Vlasta Šabić viša je kustosica u Muzeju Slavonije sa Sontom se prvi puta srela 2000. godine, i to čudnim povodom, kada je htjela restaurirati staru narodnu nošnju Aljmaša. Naime, voditelj KUD »Osijek 1862«, Damir Doležal, želio je postaviti na repertoar igre iz Aljmaša, ali odmah je trebao i autentičnu aljmašku noš-nju, no povratnici u Aljmaš nisu imali niti dovoljno nošnji, niti dovoljno znanja da je pravilno slože, posebice kada se radi o ženskom oglavlju ili pletenicama djevojačkim, jer su nošnje izišle iz uporabe još početkom 20. stoljeća. »U kolovozu 2000. godine jedna ekipa u kojoj smo bili g. Doležal i ja posjetila je Sontu i bili smo gosti njihovog društva Šokadija«, sjeća se Vlasta Šabić. »Tada sam vidjela da je to veliko i lijepo mjesto nastanjeno 70-80 posto Hrvatima koji govore specifično, šokački, poput naših Šokaca u Baranji, u Duboševici, ali s osobitim naglaskom i s dosta ekavice, što je uvjetovano dugotrajnim življenjem u jednoj takvoj okolici. Mene je doista zadivila ta njihova ljubav prema vlastitoj tradiciji, prema bogatoj baštini, prema šokačkom izričaju i koliko toga oni imaju u svojim domovima, u društvenim prostorijama, s koliko ljubavi se služe svim tim starinskim predmetima za uporabu i njeguju na taj način stare običaje i čuvaju baštinu. Nekako za Božić 2001. pošto smo u Muzeju Slavonije imali nekoliko narodnih nošnji i oglavlja iz Aljmaša, a uvjerili smo se u sličnost u Sonti, u dogovoru sa Zlatkom Krstinim iz Osijeka, doveo nam je u Muzej dvije žene radi rekonstruiranja narodne nošnje iz Aljmaša. Sličnost ovih nošnji sa sonćanskim potječe od rodbinskih veza, jer ranije su se Sonćani doseljavali u Aljmaš a i mnogi su brakovi sklopljeni preko Dunava, te otuda potječu sličnosti do u detalje. Krstin je doveo tada Mandu Jakšić i Mariju Tolarić koje su pomogle u rekonstrukciji a posebice kada se radi o specifičnom ženskom oglavlju« rekla je Šabić.
ŠOKAČKO SIJELO: »U veljači 2002. godine KPZH ‘Šokadija’ iz Sonte gostovalo je u Aljmašu i pred prepunom dvoranom Doma kulture, gdje su se u to vrijeme održavale i svete mise, jer župna crkva nije obnovljena nakon ratnih stradanja, scenski su uprizorili Šokačko sijelo na opće zadovoljstvo svih nazočnih. Ponovno sam otišla u Sontu u studenome 2002. godine gdje smo bili gosti Šokačke večeri koju ‘Šokadija’ organizira u okviru Grožđe-bala. Osim nastupa folklornih skupina oni su organizirali i izložbu starih predmeta za svakodnevnu uporabu i izložbu starinskih jela i kolača i tu su me posebno zadivili. Organizirali su tada i reviju narodnih nošnji i ja sam doista bila oduševljena. Bio je to moj posljednji posjet Sonti, ali vjerujem ne i zadnji«, rekla nam je etnologinja Šabić.
    I sam vjerujem da ću uskoro na tu stranu, malo do Sombora, pa do Sonte i do Monoštora. Čuo sam da su u Sonti imali predivan božićni koncert u župnoj crkvi sv. Lovre uz sudjelovanje tamburaškog orkestra, pjevačkog zbora i dječjeg pjevačkog zbora te recitatorske skupine, na kojemu je po prvi puta nastupila solistica Božica Vidaković. Neka planiraju da ga dogodine ponove, recimo u Aljmašu ili Okučanima. Zašto ne?