Arhiv tekstova

Zvali smo, zvali i zvali, ali... Ništa nismo doznali. Ovaj univerzalni početak za prekid komunikacije s gotovo svim državnim institucijama kao što su sud, policija, vatrogasci, ministarstva ili inspekcije sve se češće uklapa i u opis odnosa tzv. gospodarskih subjekata, napose onih velikih, s tzv. poslenicima javne riječi, uključujući i onog dolje potpisanog. Tako se povjerljivost policijsko-vatrogasne informacije o tomu gdje se puši u Gornjem Tavankutu sve više izjednačuje s poslovnom tajnom o tomu zašto je, primjerice, subotička »Mlekara« 7. travnja prestala otkupljivati mlijeko od proizvođača koji dnevno predaju manje od 20 litara?

 

Činjenice i nagađanja

 

Iako smo iz »Imleka«, u čijem sastavu »Mlekara« posluje, prvo dobili neslužbenu informaciju da će na tu temu biti sazvana konferencija za novinare, a zatim preinaku da će Kompanija izaći s priopćenjem za javnost, posljednjih dana – nakon pozivanja »Danube Foods Groupa« (u čijem se sastavu nalaze i »Imlek« i »Mlekara«) – zaključili smo da od svega neće biti ništa. Da su u pitanju samo »Hrvatska riječ« ili Radio Subotica, pa još i da se pomirimo s činjenicom kako je riječ o lokalno-manjinskim medijima koji nisu zanimljivi za kompanije kojima i global polako postaje pretijesan pojam. Međutim, vidimo ovih dana kako se i mediji iz same prijestolnice muče s istim problemom. Pa kada je tomu tako, što nam drugo preostaje nego li baviti se tajnom neizlivenoga mlijeka na temelju činjenica kojima raspolažemo, obogaćenih neslužbenim izjavama i nagađanjima.

Činjenica je, recimo, da je potpredsjednik Udruge uzgajivača goveda Josip Mačković – koji, uzgred budi rečeno, spada među veće proizvođače mlijeka – odluku »Mlekare« o prestanku otkupa mlijeka od malih proizvođača nazvao radikalnom. Činjenica je i da Mačković kaže kako je svoju imperiju subotička »Mlekara« sagradila upravo na takvim proizvođačima, kao što su nepobitne i njegove riječi da su se mali proizvođači – namjesto da, nakon što su mnogi od njih ostali bez radnoga mjesta, stanu u red za socijalnu pomoć – odlučili izvor prihoda potražiti u ovoj grani poljoprivrede. Ne treba, također, sumnjati niti u riječi Antuna Mamužića iz Tavankuta koji tvrdi kako će zbog ove odluke »Mlekare« mali proizvođači ostati i bez ono malo prihoda na koje su računali i koji su im popunjavali ogromne praznine u kućnom proračunu. Iako s dnevnom proizvodnjom od oko 60 litara mlijeka niti on ne spada u kategoriju najugroženijih, takvu mogućnost ne isključuje onoga trenutka kada mu krava »zasuši«, odnosno ostane steona.

I zbog te »varijabile« riječi predsjednika Udruge seljaka »Subotica« Árpáda Kissa – koji je javnost i prvi obavijestio o odluci »Mlekare« – o brojci proizvođača čije mlijeko više ne treba domaćoj prerađivačkoj industriji u sferi su između činjenice i nagađanja. Kiss, naime, kaže kako je riječ o oko tisuću proizvođača koji su do sada svoje mlijeko uredno odnosili do otkupnih mjesta, a od sada ga (možda) daju u bescijenje po kućama ili od njega prave sir kojega će se lokalno tržište vrlo brzo zasititi. Iza ovoga poteza on nagađa kako je riječ o činjenici da mljekarska industrija diljem Srbije nastoji ukinuti otkupna mjesta i na taj način mlijeko otkupljivati samo od velikih proizvođača, ostavljajući male na cjedilu do konačnog dizanja ruku i od jedne ili dvije krave koliko ih u štalama imaju. Tu treba dodati da su dva tjedna nakon odluke »Mlekare« do sličnih nagađanja o činjenicama došli i Savez agrarnih udruga Vojvodine i Asocijacija poljoprivrednika na zajedničkom sastanku u Bačkoj Topoli, gdje su konstatirali da će mali stočari, zbog toga što su isključeni iz otkupa, ugasiti svoju proizvodnju. Podsjećajući na često isticanje samog ministra poljoprivrede Dragana Glamočića da su strateški ciljevi države povećanje broja stoke i potpora farmerima, spomenute udruge su u priopćenju za javnost navele kako se mljekarama ne smije dopustiti da svoju poslovnu politiku kreiraju na štetu malih proizvođača. S tim ciljem oni su poslali pisma Ministarstvu i Tajništvu za poljoprivredu da se i sami uključe u rješavanje nastalog problema. Ali, kao i na početku teksta, za sada nigdje nismo pročitali ili čuli da se bilo tko od mjerodavnih tijela ozbiljnije pozabavio ovim pitanjem.

 

Pitanja i maštanja

 

Iako neslužbene, svakako su nepobitna činjenica riječi jednog visokopozicioniranog dužnosnika u »Imleku«, koji je dolje potpisanom autoru, rekao kako mljekare nisu socijalne ustanove, pa da budu previše emotivne spram sudbine dojučerašnjih im malih kooperanata. Mnogo je bliža istini, koja važi svuda u razvijenom svijetu, njegova tvrdnja da u ovom slučaju »iks-ipsilon« proizvođača čini tek 2 posto ukupne proizvodnje subotičke »Mlekare« (koja godišnje proizvodi oko 60 milijuna litara mlijeka) i da su skuplji troškovi održavanja otkupnih mjesta i prijevoza nego li zarada Kompanije od njihovog mlijeka.

Sve ostalo što se tiče poslovanja »Mlekare« – a, kako vidimo, i mnogih drugih mljekara u Srbiji – predmet su nagađanja. Nagađa se u javnosti, recimo, da se domaći mljekarski sektor na smanjenje otkupa odlučio zbog toga što jeftiniju sirovinu, pa makar i u obliku mlijeka u prahu, uvozi. Trača se u javnosti i o tomu da su zalihe u mljekarama sve veće zbog smanjenje potrošnje mlijeka i mliječnih prerađevina koja je, naravno, u izravnoj vezi s općim padom kupovne moći većine stanovnika. Kao nepotvrđeni razlog za obustavu dijela otkupa spominje se i niska kvaliteta mlijeka malih proizvođača uz razmjerno visoku brojku bakterija u njemu. Pod pretpostavkom da je to istina, tu se treba zapitati zbog čega su mljekare to do sada trpjele, odnosno zašto su se na ovaj potez odlučile u tako kratkom roku (subotički kooperanti u petak su obaviješteni da im od ponedjeljka mlijeko neće biti otkupljivano)? Što god od navedenog bilo blizu istini ili se pak ona krila na drugom mjestu, ostaje pitanje koje ne bi trebalo mučiti samo malo proizvođače nego i nadležna tijela koja se bave agrarom, a koje glasi »što dalje«?

Odgovor se možda krije u riječima predsjednice Centralne asocijacije proizvođača mlijeka Vojvodine Sanje Bugarski, koja kaže kako je jedan od boljih izlaza osnutak mini mljekara. Navodeći primjer Italije, ona kaže kako se takva praksa u svijetu potvrdila kao dobra, pod određenim uvjetima. Naime, Sanja Bugarski tvrdi da male mljekare ne mogu biti konkurentne velikima u proizvodnji standardnih proizvoda kao što su mlijeko, jogurt, vrhnje i slično nego se moraju »specijalizirati« za one proizvode kojih u ponudi velikih kompanija nema. Njezinu tvrdnju potkrepljuje i predsjednica Udruge hrvatskih otkupljivača i prerađivača mlijeka Rašeljka Maras primjerom sirane »Gligora« s Paga, čiji je sir ove godine proglašen najboljim u svijetu!

E, sad, nakon ovih bajkovitih primjera postavljaju se dva pitanja: koliko su sami mali proizvođači kod nas kreditno sposobni za pokretanje takve vrste proizvodnje i, možda još i važnije, koliko uopće imaju volje i poduzetničkog duha za to? Odgovor je vjerojatno opće poznat, kao i sudbina njihove dosadašnje proizvodnje.