Arhiv tekstova

Slaviti Dan rada je postalo degutantno. To je kao pjevati bećarce na pokopu. U trenutku kada je minimalac u Srbiji po službenoj statistici manji od minimalca u Kini, o čemu mi to pričamo? Kakvi uranci, kakvi sindikati, kakva zamazivanja očiju? Radni narod očito ne postoji. Među mnogim manjinama, samosvjesna radnička je ona koja je se prva asimilirala.

Oni koji imaju posao šute kako ga ne bi izgubili. Oni koji ga nemaju šute jer znaju da sustavnog rješenja neće biti, ne može ga biti. Stoga mi se čini da udaranje u radničke talambase predstavlja predstavu, show. Taj igrokaz o tobožnjim radnicima, a zapravo se radi o državnoj klijenteli, povlaštenim te društvenim poduzećima, tužan je i licemjeran. Parola da njihova borba za svoje božićnice, regrese, uvjete rada i druge socijalističke recidive zapravo pomaže cjelokupnom radništvu je ogoljeno blasfemična.

Pod jedan, datum je nesretno odabran. Slučajno, poklapa se s datumom iz 1776. godine na koji su utemeljeni bavarski iluminati, preteče novovjekovnih tajnih društava čiji je cilj posvemašnja promjena društva, uključujući antireligioznost. Dakle, što mi to slavimo? Zna li to netko? Dan rada u svijetu rekordne neuposlenosti, slavljenje radničke klase koja umjesto diktata proletarijata nameće klasni sustav u kome je ona viši stalež, a neuposleni su niži sloj? Zapravo slavimo po automatizmu, kako se ne bi vidjela očita izdaja svih ideala. Slavimo esencijalni materijalizam. Čak bi se i Adam Weishaupt zgrozio nad nama. Marx i Engels bi nas prokleli, a Lenjin bi nam dao doživotnu radnu vizu za Sibir.

Sretan izlaz dala nam je Rimokatolička crkva utemeljenjem blagdana Svetog Josipa Radnika, koji se slavi na ovaj datum. Eto nam prilike da se jedni zahvale Svevišnjem što im je podario uposlenje, a drugima da se preporuče molitvom za nalaženje posla.

Ipak, sveti Josip nije bio proleter, već drvodjelja, dakle zanatlija. Mi od vremena socijalizma radnicima nazivamo tvorničko meso, robove strojeva, plamene zore koje bude iz sna. S druge strane, radnicima paradoksalno nazivamo i manekensku državnu administraciju.

Usudio bih se ocijeniti da je crkveni nauk supstancijalno mnogo superiorniji, pravi radnici su sljedbenici sv. Josipa, zanatlije i poljoprivrednici. Oni stvaraju nešto iz darova prirode, ne dižu bune, niti se uljuljkuju u zaposlenje do mirovine, i mirovine do konca života. Da je Bog htio da imamo sigurnost do konca života, dao bi biblijsku zapovijed o tome. Uostalom, sigurnost više i nemamo, pa čemu onda slavlje?