Arhiv tekstova

Ovih dana navršila se deseta obljetnica smrti uglednoga kazališnog i televizijskog redatelja, sveučilišnog profesora, pisca Petra Šarčevića. Rođen 3. listopada na sjeveru Bačke, u Subotici, u bunjevačko-hrvatskoj obitelji, Petar Šarčević je u rodnom gradu završio osnovnu školu i gimnaziju. Zahvaljujući političkim (ne)prilikama nekoliko je ratnih godina djetinjstva (prva dva razreda pučke škole) proživio u Osijeku, u kojemu je stjecao svoje prve i intenzivne kazališne dojmove. Po dolasku na studij u Zagreb, prve su tri studentske godine (1954. pravo, režija 1958.) obilježili njegovi književni radovi. Pisao je pripovijetke, eseje, putopise, pjesme, kazališne kritike, objavljivane u subotičkoj »Rukoveti« i objedinjene u knjizi »Od danas do sutra« 1961.

 

Kazališna i TV karijera

 

Kao netom završeni diplomant Kazališne akademije angažiran je kao redatelj 1960., te je uslijedilo četrdesetogodišnje neprekinuto djelovanje u zagrebačkome HNK, u kojemu je ostvario više od stotinu redateljskih ostvarenja: šezdesetak dramskih i devet opernih. Njegova zadnja dramska režija u zagrebačkom HNK bio je »Neobičan čovjek« Gene Senečića 1998. Bio je dugogodišnji ravnatelj Drame HNK: od 1970. do 1978. i od 1986. do 1989. Svoj je redateljski opus i trag Šarčević ostavio i u: rodnoj Subotici (u kojoj je režirao dvadesetak predstava u hrvatskoj i mađarskoj drami), Osijeku, Virovitici, Zadru, Varaždinu, Mostaru, Banjaluci, Sarajevu, Tuzli i drugim gradovima bivše države. Kao scenarist i redatelj na tadašnjoj Televiziji i Radiju Zagreb ostvario je oko 250 emisija različitih žanrova, te prilagođavao kazališne komade za televizijsko prikazivanje. Među TV emisijama i serijama značajno mjesto zauzima »Kiklop«, kao i emisija o značajnom i zbog političke »nepodobnosti« prešućivanom čakovečkom skladatelju Mirku Kolariću, stradalniku križnoga puta. Posebnu vrijednost imaju emisije kojima je Šarčević doprinio promicanju (i danas) nedovoljno poznate i prezentirane kulture bačkih Hrvata, što potvrđuju emisije »Bački Hrvati«, te »Boltine zgode i nezgode« prema scenariju književnika Matije Poljakovića, kao i »Zdravo, o moj anđele« o životu i djelu skladatelja, svećenika Albe Vidakovića.

 

Književni rad

 

Prevodio je i rusko pjesništvo, a savim je zasluženo svojim djelima ušao u antologiju proze bunjevačkih Hrvata iz 1971., koju je sastavio Geza Kikić. U prvoj polovici sedamdesetih godina brojni su subotički intelektualci zbog uvjerenja u neophodnost njegovanja hrvatskog jezika i kulture, članstva u Matici hrvatskoj i/ili Pododboru bačkih Hrvata, a osobito zbog optužbi da su sa simpatijama gledali na gibanja u Hrvatskoj i »Hrvatsko proljeće«, bili izloženi žestokoj javnoj osudi i odstranjivanju s odgovornih radnih mjesta. Na toj se listi »nepodobnih Subotičana« iz sedamdesetih godina nalazio i Petar Šarčević. 

Osobito mjesto u njegovu životu imao je Osijek koji mu je postao drugi kazališni dom. »Moj kazališni život stvarno počinje u Osijeku«, isticao je. U njemu je u rasponu od 25 godina režirao sedam opernih i osam dramskih predstava, te svoju zadnju režiju: Verdijev »Krabuljni ples«. Ovdje je, osim svog posljednjeg i prvog opernog osječkog uratka – Puccinijeve »Madame Butterfly« (1986.), postavio isključivo domaće opere, što je smatrao istinski rijetkom srećom. U svojim je zapisima isticao i radost što je opere »Ero s onoga svijeta«, »Nikola Šubić Zrinski«, »Povratak« i »Dužijanca« Josipa Andrića – djela koja u nizu vrijednih hrvatskih opera, zaboravljenih i zapostavljenih, stoje poput obeliska u prošlosti – uspio raditi u Osijeku. »Na osječku pozornicu sam iz gledališta kročio kao redatelj, trideset godina nakon završetka Drugog svjetskog rata. Nikada na njoj nisam radio ništa što nisam volio, manje ili više. Krleža, Lorca, Tucić, Camus, Puccini, Gotovac, Hatze, Andrić, Tomaš – to su autori moga intelektualnog i emocionalnog interesa i ja sam ih pokušao realizirati onako kako sam ih čitao i osjećao. I pri tom me savršeno nije zanimalo ‘nosi’ li se u kazalištu nešto. Dati kroz svoju trenutačnu optiku ono što je ‘pisac htio reći’, od prvog dana svoga bavljenja kazalištem činio mi se conditio sine qua non.« 

O petoj mu je obljetnici smrti, listopada 2006., ansambl osječkog HNK, u sjećanje, prema njegovoj redateljskoj postavi izveo operu Jakova Gotovca »Ero s onoga svijeta«. Uprisutnjen u svom »Eri« dovršio je put za Osijek, u koji je planirao doći dan nakon iznenadnog prelaska u vječnost u Zagrebu 12. prosinca 2001.

Sveučilišni profesor

 

Posljednjih je nekoliko godina života, na poziv tadašnjeg pročelnika Odsjeka za pjevanje Muzičke akademije prof. Antuna Petrušića, preuzeo i detaljno osmislio kolegij Operna gluma u Zagrebu i na tadašnjem područnom odsjeku u Osijeku. Svi su današnji respektabilni hrvatski operni umjetnici srednjeg naraštaja svoje prve korake na pozornici naučili upravo od Petra Šarčevića. On im je i nesebično i predano prenosio svoje enciklopedijsko znanje i veliko iskustvo.

Svoj je redateljski »credo« Petar Šarčević izrazio riječima: »Partitura je poput Biblije, nepromjenjiva, željezna, dakle, moguće je promijeniti okvir.«

Jednostavan i samozatajan, tih i skroman, dobronamjeran i pronicav, sa sebi svojstvenim jedinstvenim humorom, istovremeno energičan, pedantan i dosljedan, iskreno je i potpuno živio kazalište. On i njegova velika ostavština, tiho i samozatajno i dalje žive, pa i u onima koje je oblikovao, u onima koji su ga imali čast poznavati i od njega učiti.