Srbija će uskoro možda dobiti Vladu, ali to baš i nije tako lijepa vijest. Vlada, koju treba podržati lista pod nazivom Socijalistička partija Srbije-Slobodan Milošević, je nešto zbog čega bi se Srbija opet mogla stidjeti, i pred svijetom i pred sobom.
   Ali, to je realnost od koje se izgleda pobjeći ne može. Družina koja se nakon izbora sakupila kako bi povela zemlju u budućnost – koja se zove prošlost, nije u stanju učiniti to sama, pa onda u pomoć zove svjetskog pariju na čelu s haškim optuženikom razbarušene kose i prkosnoga držanja. Rasplet, koji se može okarakte-rizirati samo kao tragikomedija.
   I, dok se od ‘riječ je riječ’ DSS-ovaca drugo nije ni moglo očekivati, budući da su tjednima i mjesecima uzvikivali kako neće ni s kim tko je vlast obnašao prije i poslije 2000. godine, sugerirajući svima da je to isto, te kako se niti od SPO-NS koalicije, poznate po kompromitirajućem vladanju Beogradom u Miloševićevo vrijeme, također ništa inventivnije nije dalo naslutiti, G17 Plus će zasigurno debelo platiti obmanjivanje svojih birača. ‘Eksperti’ koji su prvu demokratsku vladu u Srbiji nakon više se i ne zna koliko desetljeća, čijem su radu i sami pridonijeli, tako zdušno, uporno i zagriženo napadali i rušili, u novu Vladu hoće bilo s kim, pa i sa socijalistima. Samo da su u Vladi. Blizu vatre. Priča kako će oni biti ‘reformsko jezgro’ te nove Vlade nema više puno smisla, osim, naravno, za očito veliki broj onih koji bi da se vrate u Miloševićev propali svijet.
   G17 Plus je znatan dio svojih glasova pokupio upravo u vojvođanskim mješovitim sredinama, lažnom pričom o autonomiji Vojvodine i manjinskim pravima, preuzimajući od pojedinih manjinskih stranaka čak i narodne zastupnike, da bi se onda ušlo u dil s onima koji su u prethodnih petnaestak godina pogazili sve što je mirisalo na autonomiju i sve što je podsjećalo na manjinska prava.
   I, bez obzira što iz Europe tu-i-tamo stiže pokoja vijest kako će se prihvatiti svaka Vlada koja bude izraz volje građana Srbije, većinsko je svjetsko raspoloženje zapravo – neraspoloženje. Srbija i dalje ostaje mračna rupa u srcu Europe, ispunjena mitovima, prošlošću i siromaštvom, bez većinske želje da se ide naprijed. One zemlje koje znaju gdje hoće sve su dalje, i sve ih je teže dostići.