Razgovor vodio: Dražen Prćić
Legenda hrvatskog tenisa, wimbledonski pobjednik s pozivnicom, zaigrao je za hrvatsku reprezentaciju iako nedovoljno oporavljen od operacije ramena. Stisnuvši zube, izišao je na teren Doma sportova, zaigrao u paru s Ivanom Ljubičićem, pobijedio i donio, vjerojatno presudni poen u susretu…
Kako ste se osjećali nakon početnih 0-2, jeste li vjerovali da možete pobijediti?
Osjećao sam se jako loše, izgubljeno. Ali, kako je ovo momčadsko natjecanje, »Ljubo« (Ivan Ljubičić) me je izvukao, bodreći me »dobit ćemo, dobit ćemo!«. Trebalo je samo malo da nas krene. Znao sam da smo bolji…
Recite nešto o publici koja vas je bodrila do samog kraja, te o pritužbama Amerikanaca na nju…
Današnja publika je bila najbolja u Hrvatskoj, otkad ja igram tenis. A to što njima smeta, mora im smetati kad su izgubili. I meni bi smetalo. Kad smo igrali u Argentini, njihova publika je pjevala po pet minuta, ometala servis, ali to je Davis Cup.
Boli li Vas ruka? Ipak ste odigrali pet setova, više od tri sata?
A, boli me ruka, što ću. Liječnik je rekao da moram naviknuti na bolove, ali uz ovakvu fantastičnu publiku igrao bih još pet setova ako treba. Kad proradi adrenalin, uz ovakvo ludilo, tko još misli na bolove.
Vrlo ste emotivno doživjeli pobjedu, vidjelo se da žarko želite vratiti se jednim velikim susretom.
Bio samvrlo sretan, prvo nisam znao di ću, što ću, jer ovakvih mečeva mi je trebalo. Drugo je to kada gledaš druge kako igraju, pobjeđuju, raduju se. Pa, gledaš rukometaše, ono ludilo… Mislim da se nisam ovako veselio ni u Wimbledonu, tamo sam cijeli CD snimio koliko sam pjevao dolje na terenu. Toliko sam sretan, mogao bih ostati pjevati dvije ure…
Mnogi vide Marija Ančića kao Vašeg nasljednika, napose nakon izuzetnih igara koje pokazuje u posljednje vrijeme, iako Vi to ne volite tako formulirati.
Upravo tako. Moja beba, koju očekujemo krajem svibnja, ona je moj nasljednik, a Mario je izuzetan momak, dobar tenisač, koji će s vremenom postati veliki igrač.
»Hrvatska riječ« je list hrvatske manjinske zajednice u Vojvodini, sjećate li se svog posljednjeg nastupa u tom dijelu dijaspore?
Posljednji put sam igrao u Subotici na internacionalnom turniru za igrače do 18 godina. Ne sjećam se točno godine, ali se sjećam da sam izgubio u finalu.
