Arhiv tekstova

Vojvođanska administracija je popisala više od 1.100 objekata nepokretnosti za koje je od nadležnih republičkih tijela zatražila suglasnost da se upišu u vlasništvo AP Vojvodine. Od toga broja oko 300 objekata već u ovome trenutku nije sporno, stotinu zahtjeva je kompletirano i obrađeno i oni su dostavljeni na adrese Direkcije za imovinu, Direkcije za restituciju i Republičkog geodetskog zavoda, a za oko 800 projekata, čija je vrijednost blizu 14 milijardi dinara, koji su financirani iz sredstava Fonda za kapitalna ulaganja, radi se na kompletiranju odgovarajuće dokumentacije. Informaciju o tome što je urađeno od 6. listopada, kada je Zakon o javnoj svojini stupio na snagu, pripremila je Uprava za zajedničke poslove pokrajinskih tijela i predočila je Vladi Vojvodine prošloga tjedna.

Što je u tom razdoblju urađeno u Subotici? Čime Subotica raspolaže? Koja imovina je nesporna, a za koju treba prikupljati dokumentaciju? Kolika je vrijednost te imovine? Što je na teritoriju Subotice republičko, što pokrajinsko, a što gradsko vlasništvo? Većina ovih pitanja zasad su bez odgovora, jer još postoje izvjesna ograničenja za bržu realizaciju zakona. 

 

NEDOSTAJU PODZA-KONSKI AKTI

 

»Ima prilično mnogo stvari koje Zakon o javnoj svojini nije razradio. Nedostaju podzakonski akti za čije je donošenje određen rok od 60 dana od donošenja Zakona, ali još nije objavljeno ništa niti je u skupštinskoj proceduri«, kaže Marija Ušumović Davčik, načelnica Gradske uprave. Ona kaže kako će polazna točka za grad biti ona imovina koja je upisana kao državna svojina s pravom korištenja grada, jer za to postoji osnovna pretpostavka da se može podnijeti zahtjev za upis javne svojine. »Postoje određena očekivanja da ipak neće moći baš sve biti upisano kao javna gradska svojina. Tu prije svega moramo vidjeti kakva će situacija biti s nepokretnostima za koje se može očekivati da je podnijet ili će biti podnijet zahtjev za restitucijom. Pretpostavljamo da je to određeni broj poslovnih prostora u užoj jezgri grada koji će biti predmet restitucije. Gradska kuća je bez sumnje nepokretnost koja može biti upisana kao javna svojina Subotice, dok sve ostalo mora biti provjereno«, kaže Marija Ušumović. 

Međutim, niti Gradska kuća još nije gradska svojina, jer je u Gradskoj upravi, koja će s Gradskim javnim pravobranilaštvom voditi posao popisa, održano tek nekoliko pripremnih sastanaka te još nema niti jednog pripremljenog zahtjeva.   Na pitanje za što će Subotica podnijeti zahtjev za upis u prvome krugu, tajnica Tajništva za građevinarstvo i imovinu Ana Lacković kaže kako je i sama to pitala gradonačelnika. Ona smatra da bi se trebalo krenuti sa zgradama na Paliću, jer je tamo zemljište konvertirano u dobrom dijelu i već je gradsko, a nad objektima grad ima samo pravo korištenja. 

»Moramo povaditi listove nepokretnosti, provjeriti i dobiti potvrdu od Direkcije za imovinu, je li ta nekretnina evidentirana po zakonu iz 2006. da će biti predmet vraćanja. Ukoliko jest, onda najvjerojatnije nećemo dobiti potvrdu i nećemo je moći upisati. Ukoliko krenemo od centra grada, tada ćemo saznati za koje poslovne prostore će nam Direkcija izdati potvrdu. Tu potvrdu i list nepokretnosti predajemo Gradskomu pravobranilaštvu koje onda vrši upis javne svojine grada«.

 

ROK JE TRI GODINE

 

Marija Ušumović dodaje kako najprije predstoji usklađivanje gradskih akata, potrebno je mijenjati Statut grada, a poslije i osnivačke akte i statute javnih poduzeća, jer prema Zakonu o javnoj svojini javna poduzeća također mogu biti vlasnici imovine. 

»Cijeli ovaj postupak, a potom i izdavanje u zakup, prodaje, dražbe, sve ćemo morati urediti drugim propisom. Mjesne zajednice će, primjerice, imati pravo korištenja nad nepokretnostima. To znači da će biti slučajeva upisa u javnu svojinu grada, a da pravo korištenja zgrade može imati mjesna zajednica. Mislim da to ne mijenja bitno situaciju, korisnik ima pravo upotrebljavati objekt za vršenje svoje djelatnosti, o njemu ima obvezu starati se, održavati ga, ali ga ne može otuđiti. Može ga izdavati uz suglasnost vlasnika, tj. grada«, objašnjava Ušumović.

Osim objekata u svojinu lokalne samouprave bit će upisani i nekategorizirani putovi, ulice, gradske prometnice, trgovi i javni parkovi. Lokalne samo-uprave i pokrajina ostali su bez svoje imovine 1996. godine kada je donesen Zakon o sredstvima u svojini Republike Srbije i kada je trebalo izvršiti prijavu sve imovine koja je bila do tada upisana na gradove i općine. Evidencija je bila uspostavljena u Direkciji za imovinu RS od koje je za svaku promjenu i intervenciju trebalo tražiti suglasnost, međutim na suglasnost se često čekalo godinama, ako je odgovor uopće i stizao. Sada se kod podnošenja zahtjeva za upis javne svojine u korist grada također mora tražiti potvrda iz te evidencije, ali pitanje je je li ona uspostavljena kako treba. Grad za sada ima pravo korištenja oko 400 poslovnih prostora i oko 150 stanova, međutim dio toga predmet je potraživanja bivših vlasnika. »Sve ono što ne bude predmet restitucije bit će gradska svojina, a mi ne znamo koliko je toga, jer ovisi koliko je osoba podnijelo zahtjev za restituciju. Crkvama se također vraćaju objekti, stoga ne znamo što ćemo imati. Po zakonu naš rok je tri godine da izvršimo upis, ako ga ne izvršimo u tom roku – imovina automatski postaje republička svojina, i onda ćemo dalje vjerojatno morati putem tužbe dokazivati«, kaže Ana Lacković.