Od završetka Drugog svjetskog rata pa do danas, brojni pripadnici različitih generacija napuštaju vojvođanska sela zbog nevjerice da život na selu ima budućnost. Migracija mladih iz ruralnih sredina u obrazovna i gospodarska središta i danas je izražena, ali ima i drugačijih primjera. Posjetili smo obitelj Benčik koja je odlučila ostati, živjeti i raditi na svome zemljišnom posjedu u naselju Tavankut, pokraj Subotice.

Mjesnu zajednicu Tavankut čine naselja Gornji i Donji Tavankut, a karakteristika ovoga mjesta su i brojne kuće i salaši ‘rasuti’ na širem području, pa su tako i nastali razni nazivi »šorova«, kao što su, primjerice, Skenderov kraj, Vermeš kraj, Lebović kraj, Budanov kraj, Marinkić kraj i mnogi drugi, a farma obitelji Benčik nalazi se u Vuković kraju, gdje su, ne tako davno, bili brojni salaši, sada napušteni.

Odumiranje Vukovi-ćevog šora

 

Ivan Benčik rođen je u Tavankutu 1941. godine, a na salašu u Vuković kraju živi od 1949. godine, s ocem Petrom i majkom Klarom, koji su se bavili poljoprivrednom pro-izvodnjom. Kako kaže, uvijek se radilo mnogo, a stjecalo se pomalo.

»Ovdje je nekada bilo puno više salaša, a ovaj kraj se zvao Vukovićev šor. Od mađarske granice uz ovaj put, koji je dugačak oko tri kilometra, nekada je bilo oko pedeset salaša. Od svih tih salaša, tek njih pet-šest nisu bili u posjedu obitelji s prezimenom Vuković. Nakon Drugog svjetskog rata došlo je do konfiskacije privatne imovine. Ondašnji je režim prinudno oduzimao zemlju u korist države, što je najviše doprinijelo nestanku salaša i u ovome kraju. Malobrojni stariji ljudi koji su ostali ovdje vremenom su pomrli, a mlađi su odlazili u grad i tamo se zapošljavali. U to vrijeme, kada je počela tzv. industrijalizacija, mogao se naći posao u tvornicama, a sela su se počela napuštati. Sada je ostalo tek desetak salaša duž ovoga puta«, kaže Ivan Benčik, prisjećajući se svojih dječačkih dana kada je na području naselja Tavankut bilo više osnovnih škola.

»Išao sam u osnovnu školu u ovom kraju, a zvali smo je Vukovićeva škola u kojoj su djeca pohađala četiri razreda. Osnovnih škola bilo je i u kraju koji se zove Sveta Ana, onda Crnkova škola u Crnkovom kraju, pa škola u Zlatnom kraju, zatim u Donjem Tavankutu i škola na Čikeriji, a od svih tih škola ostala je samo ova u Donjem Tavankutu. Kada sam išao u Vuković školu bilo je u četiri razreda nas šezdeset i četvero učenika, no škola je prestala raditi 1979. godine. Nisam nastavio školovanje, pomagao sam ocu raditi, a bavili smo se raznim granama poljoprivredne proizvodnje. Bila su to teška vremena, otac je bio siromašan, nije imao ništa. Dida Stanko je poginuo 1914. godine, a kad je stric Antun došao iz zarobljeništva 1918., preuzeo je brigu o majci i mojemu ocu, teti i stričevima. Tada ih je bilo desetero u kući, na malom salašu prema granici. Otac je ovdje, na mjestu gdje i sada živimo, kupio košaru i pet jutara zemlje 1948. godine, a doselili smo se 1949. godine. Radili smo zajedno, bilo je ‘drž, pa nedaj’, ali pomalo se vremenom stjecalo. Ovdje smo kupili i malu kuću 1953. godine, a kasnije smo gradili ovu kuću, gdje i sada živim zajedno sa suprugom Etuškom. Malo je obitelji ovdje ostalo živjeti i raditi. Sada mi je ipak žao što nisam otišao krajem šezdesetih u tadašnju Zapadnu Njemačku, no, odlučio sam ostati ovdje. Seljaku je uvijek bilo teško – radiš sto posto, a malo se zarađuje«.

Mirovina od 9.500 dinara 

 

Pričajući o prošlim vremenima, Ivan Benčik se prisjeća da su prvi auto, popularnog »Fiću«, kupili 1967. godine, a sjeća se i vremena kada je na tržnice odlazio zaprežnim kolima radi prodaje.

»Radili smo vinograd, bavili se ratarstvom i uzgajali krave i svinje, sadili krumpir, repu. Išlo se zaprežnim kolima na tržnice u Bajmok, Pačir, Stanišić, Suboticu, a kretao sam već prije ponoći da bih stigao na vrijeme. Kada bi ‘došla’ roba, išao sam svaki dan na tržnice i prodavao krumpir, papriku, rajčice, kupus, krastavce, breskve, šljive i grožđe. Kasnije smo već kupili auto za prijevoz i prikolicu, napravili smo i odskočnu dasku na subotičkoj tržnici. Potkraj šezdesetih zakupili smo tezgu, a prodavala je moja supruga Etuška. Tezgu smo razdužili prije desetak godina, znači više od trideset godina smo na subotičkoj tržnici prodavali sir, mlijeko i jaja, dok smo povrćem snabdijevali više ugostiteljskih objekata u Subotici. Došle su devedesete godine, pala je kupovna moć, onda smo već i mi imali puno krava, nismo mogli sve proizvode prodati na tržnici i okrenuli smo se suradnji sa subotičkom ‘Mljekarom’«.

Ivan Benčik kaže da je u Vukovićevom kraju, nakon Drugog svjetskog rata, izgrađen omladinski dom »Partizan«, od kojega je danas ostao samo skelet i naglašava da su odumiranju salaša u ovom kraju umnogome doprinijele i devedesete godine, koje su unazadile i ovo područje u ekonomskom smislu. 

»Postojalo je i nogometno igralište, a u sklopu objekta radila je kuglana i kavana, što je funkcioniralo dok je ovdje još bilo koliko-toliko svijeta. Do devedestih godina je radio taj omladinski dom, a onda narod jednostavno više nije imao novca trošiti na zabavu. Bila je tamo i trgovina, a kruh smo kupovali u kraju Sveta Ana, gdje je bila pekarnica. Sada kruh kupujemo u trgovini u Gornjem Tavankutu. Tamo idemo i u crkvu, u kapelu svete Ane, nedjeljom svetu misu služi župnik iz sela, velečasni Franjo Ivanković. Poštar dolazi, telefonski priključak je uveden početkom devedesetih, a struju smo dobili 1967. godine. Dobivam mirovinu u iznosu od 9.500 dinara, kao i supruga, a radim i dalje na farmi. Drago mi je što mi je sin Pere ostao na gazdinstvu. Imam još dva sina, Marinko se bavi povrtlarstvom u Gornjem Tavankutu, a Slavko je profesor kemije i radi u tavankutskoj školi ‘Matija Gubec’ «.  

 

Loša infrastruktura »tjera« mlade sa sela

 

U razgovoru o životu na selu Pere Benčik, rođen 1965. godine, kaže da nikada nije razmišljao o odlasku u grad, tamo nastaviti živjeti i raditi, nego se još kao mladić odlučio za ostanak na gazdinstvu. Danas se uspješno bavi stočarstvom, ali napominje da postoje određeni problemi koji otežavaju svakodnevni život malobrojnih poljoprivrednika iz Vukovićevog kraja.

»Završio sam srednju poljoprivrednu školu, smjer stočarstvo, u Somboru i upisao fakultet u Novom Sadu. Bilo je to 1986. godine, a sredinom osamdesetih su bile najbolje godine za poljoprivredu u bivšoj Jugoslaviji. To je i bio razlog zbog kojega sam ipak odlučio ne studirati, već raditi na salašu i zarađivati. Međutim, od tih godina pa do danas za poljoprivrednike je svake godine bivalo sve gore i sad smo tu gdje jesmo. Problema na selu ima, no, nikada nisam želio ići u grad, bio sam odlučan ostati ovdje. S ostankom na selu se složila i moja supruga Vesna. Put je ovdje veliki problem, jer je pješački, od naše farme ima kilometar i pol do asfaltirane ceste. Svake godine moram orati taj put, ravnati ga, tanjirati i nasipati, voda ga lako izjeda, stvaraju se jame i barice. Dosadi to raditi čovjeku. Problem je i struja, nije dovoljan kapacitet male trafostanice, tako da je bilo problema ovoga ljeta zbog slaboga napona, a to znači da, primjerice, kada radi izmuzište ne može raditi rashladni uređaj, a na salašu ne može raditi niti jedan veći potrošač struje. Sada je u studenome napon adekvatan jer nema veće potrošnje na našoj liniji koja je ljeti opterećena radom sustava za zalijevanje, a ove godine je bilo puno zalijevanja zbog suše u drugoj polovici ljeta. Član sam Savjeta naše Mjesne zajednice i pokrenuli smo to pitanje, ali su nam u subotičkoj Elektrodistribuciji rekli da nemaju novca za trafoe i da će se taj problem moći riješiti tek dogodine«, kaže Pere Benčik i zaključuje da moraju postojati određeni životni uvjeti da bi mladi ostajali na selu, jer je loša infrastruktura još jedan od razloga zbog kojega često odlaze. 

»Sin Ivan pohađa treći razred subotičke Gimnazije, odjel općeg smjera na hrvatskome jeziku, a sin Hrvoje je u sedmom razredu hrvatskoga odjela osnovne škole u Tavankutu. Puno mladih se školuje na fakultetima u Srbiji ili u Hrvatskoj. Kada diplomiraju, većina ih ostaje živjeti i raditi u Hrvatskoj, ne vraćaju se na selo nego traže posao u većim gradovima. To su činjenice. Svojoj djeci ne govorim čime da se bave kada odrastu, niti da ostanu ili idu sa sela, neću se miješati u njihove odluke, ali volio bih da se moja djeca ovdje školuju i kasnije tu nastave svoje živote, da ne odlaze u inozemstvo, no, to će biti njihov izbor«.

 

Meteorološki uvjeti, politika i seljaci 

 

Pere Benčik kaže da se njihovo obiteljsko gazdinstvo bavi i ratarstvom, a primat proizvodnje je stočarstvo. Prije dvije godine na farmi je završena izgradnja suvremenog muzišta, površina staje je 1100 četvornih metara, gdje se mužnja mlijeka obavlja suvremenim uređajima. 

»Za gradnju muzišta podigli smo bankarski kredit. Imamo 68 krava, a u svim kategorijama 160 grla – telad, junice i junad u tovu, to su kategorije u pro-izvodnji. Subotička ‘Mljekara’ dolazi svaki drugi dan preuzeti mlijeko. Naša dnevna proizvodnja je preko 700 litara. Otkupna cijena za litru mlijeka je oko 34 dinara i nisam zadovoljan tom cijenom, znamo da je u okruženju otkupna cijena viša. Ta je cijena ista već više od godinu dana, dok druge cijene nisu stabilne. Ne znam niti jednu cijenu proizvoda koji ulazi u poljoprivrednu proizvodnju da je godinu dana mirovala, a da ne spominjem ranije godine, kada je otkupna cijena mlijeka bila oko 24 dinara, doslovce smo bili na rubu propasti. Organizirali smo prosvjede, član sam Upravnog odbora Udruge poljoprivrednika ‘Subotica’. Dogodila se i velika nestašica mlijeka, a da nije, ne bi niti tada podigli otkupnu cijenu. Nestašica se javila jer su ljudi odustali od proizvodnje, puno je proizvođača propalo. Naše gazdinstvo je opstalo, jer svu potrebnu hranu za krave mi proizvedemo. Obiteljsko se gazdinstvo prostire na oko 80 jutara zemlje koju obrađujemo, a radimo ukupno 300 jutara, znači i u arendi«.

Obiteljsko gazdinstvo Benčik ulaže i u nabavu mehanizacije. Uskoro na njihovu farmu stiže novi traktor »Rus«, nove serije, kupljen na kredit, a Pere Benčik kaže da se još mora mnogo ulagati u proizvodnju, jer im nedostaju prikolica, rolo presa i dobra sijačica.

»Stalno treba ulagati u proizvodnju, a nama seljacima od sto stvari ovisi egzistencija, od meteoroloških uvjeta, pa do toga tko će pobijediti na izborima i kakva će se politika voditi, a poljoprivredna strategija na republičkoj razini ne postoji. Uvijek je sve neizvjesno, počevši od otkupnih cijena pa nadalje«.

I ova životna priča svjedoči da obitelji žele ostajati na selu, ali je pitanje koliko će država učiniti za unapređenje života u njima, kako bi jednom zauvijek prestala priča o propadanju sela u Srbiji.