Arhiv tekstova

Liječnički je poziv iznimno zahtjevna i odgovorna profesija, za koju se odluče mnogi, ali samo najuporniji uspiju završiti studij i baviti se ovim poslom. Školovanje liječnika traje 6 godina, nakon čega slijedi obvezatni pripravnički staž, potom specijalizacija, te usavršavanje u užim oblastima struke. Dakle, morate jako voljeti medicinu da bi vam se ono što ste uložili i vratilo. 

Ugledni subotički liječnik prim. dr. Marko Sente, otorinolaringolog i subspecijalist audiolog u subotičkoj Općoj bolnici, oduvijek je znao da je liječnička profesija njegov životni put.

 

Kako ste se odlučili studirati medicinu?

Od najranijega djetinjstva znao sam da želim biti liječnik, nikada nisam razmišljao o nekom drugom pozivu. Medicina je izuzetno zahtjevna profesija koja traži puno strpljenja i rada. Liječnici, i općenito zdravstveni djelatnici nekog drugog profila, znaju dobro da medicina podrazumijeva kontinuirano usavršavanje tijekom cjelokupnog radnog staža. Naime, riječ je o znanstvenoj disciplini koja se vrlo brzo razvija, zahvaljujući napretku tehnologije, tako da gotovo svakodnevno ima novih otkrića, što znači da tijekom života stalno morate učiti i usavršavati se. Onaj tko se odluči raditi u oblasti medicine, mora biti svjestan mnogih odricanja, jer se medicina, prema mojemu mišljenju, uz elektrotehniku i strojarstvo ubraja u tri najteža studija. 

Po svršetku studija neko vrijeme ne možete raditi samostalno jer morate odraditi pripravnički staž, a potom još dvije godine morate raditi kao liječnik opće prakse kako biste mogli upisati specijalizaciju, koja traje 4 do 5 godina, a prema novim reformama neke će specijalizacije trajati i 6 godina. Sve ovo znači da liječničku karijeru zapravo započinjete tek u dobi od 35 do 36 godina, što u drugim strukama, u tim godinama, podrazumijeva već određenu stručnu zrelost. 

Kasnije, tijekom rada, također predstoji naporno razdoblje jer zna biti opterećujuće svakodnevno slušati poteškoće pacijenata, a liječnik, da bi im mogao pomoći, mora naučiti ne nositi doma tuđe probleme. Međutim, to je ipak nemoguće s obzirom da uvijek ima stresnih situacija o kojima razmišljate sve dok se ne uspiju razriješiti. Ovo se osobito često događa kada u zdravstvu nema dovoljno novca, što ujedno znači ni mogućnosti da se pacijentu pomogne, kao što bi to bilo moguće u nekom bogatijem društvu. Takva situacija ostavlja okus gorčine koji se može akumulirati i, na koncu, rezultirati nezadovoljstvom na poslu.

Liječnici sa specijalizacijom lakše i brže dolaze do posla, međutim, do nje nije uvijek lako doći. Zbog toga se često moraju uskladiti želje i mogućnosti. Koji su uvjeti za dobivanje specijalizacije?

Svake godine raspisuje se određeni broj specijalizacija kako bi se popunila prazna radna mjesta. Može se dogoditi da nikada ne dobijete specijalizaciju koju doista želite. Dakle, tu čovjek mora biti racionalan u emocijama, jer, primjerice, ukoliko želite otorinolaringologiju, a zna se da natječaj za tu specijalizaciju neće biti raspisan u idućih pet godina, kada će se ujedno možda pojaviti i netko mlađi koji će htjeti isto to specijalizirati, onda je to uvijek neizvjesno pitanje. Potrebno je uskladiti svoje želje s onim što se trenutačno nudi. Smatram da je najbolje ustvrditi što je ono što ne želiš raditi, a onda o ostalome razmišljati na racionalan način, jer svatko tko voli medicinu može pronaći sebe u nekoj od njezinih brojnih disciplina. U svakoj struci, pa tako i u medicini, ima atraktivnih poslova i onih koji to nisu, što znači da se čovjek treba pripremiti da će tijekom radnoga vijeka raditi ono što voli, ali i obavljati niz rutinskih poslova koji se svakodnevno moraju odraditi radi dobrobiti pacijenata.  

Kako ste se odlučili specijalizirati za bolesti uha, grla i nosa, odnosno postati otorinolaringolog?

Psihijatrija i dermatovenerologija dvije su oblasti koje ne bih mogao raditi, dok sam u drugim granama medicine mogao vidjeti sebe. Nakon srednje Medicinske škole radio sam dvije godine na ušnomu odjelu, na koji sam ponovno dospio nakon specijalizacije, 1983. godine, i tu sam i danas. Iako se otorinolaringologija možda čini »mala« u odnosu na kirurgiju, pedijatriju ili ginekologiju, treba znati da je ušni odjel prilično kompleksan, da podrazumijeva kliniku, odnosno preglede i ispitivanja, potom kirurgiju, endoskopiju, audiologiju i fonijatriju, a uskoro će obuhvaćati i užu specijalizaciju za kirurgiju glave i vrata. 

Primjerice, samo organom uha biste se mogli baviti cijeli život, pa tako u većim zdravstvenim centrima kolege operiraju samo uho. Također, audiologijom, odnosno bolestima sluha, moglo bi se popuniti cjelokupno radno vrijeme. Osim toga, otorinolaringologija obuhvaća i različite bolesti usne duplje i ždrijela, grkljana i nosa. Dakle, ovo područje jednako je složeno i veliko kao i interna medicina, u kojoj je malo onih koji se bave kompletnom oblašću, pa su one podijeljene na uže specijalizacije – kardiolog, nefrolog, gastroenterolog, reumatolog i dr. Gledajući na taj način, oni, internisti, imaju uže područje djelovanja od mene. Zbog toga moram spomenuti i zanimljivost vezanu uz to kako ljudi gradiraju određene struke prema nekom osobnom viđenju, recimo znaju da će kod interniste dugo čekati, a s druge strane, kažu: »Idem kod liječnika, samo da mi pregleda uho«. Međutim, ispitivanje sluha, perifernoga dijela ravnoteže i slično, može trajati i do sat vremena. Vrlo sam zadovoljan što sam imao mogućnost specijalizirati otorinolaringologiju i kada bih ponovno mogao birati, sa svim znanjem i iskustvom koje imam iza sebe, ponovno bih se odlučio za ovu oblast jer doista pruža nepregledne mogućnosti koje vas potiču i ispunjavaju zadovoljstvom svaki puta kada uspijete pomoći pacijentu.    

Djeca i odrasli u podjednakom broju dolaze na odjel tražeći liječničku pomoć u vašoj ordinaciji. Koji su najčešći zdravstveni problemi s kojima se susrećete u praksi?

Što se dječje patologije tiče, najčešće su u pitanju alergije nosa, krajnici i upala uha, dok su kod odraslih to najčešće bolesti uha, ali s obzirom da mi je uža specijalizacija audiologija, dolaze mi i pacijenti s problemima sluha. Ono što jako volim raditi je kirurgija ušiju. Mislim da mi to dobro ide i ne predstavlja mi napor operirati i po nekoliko sati. Naravno, postoje i rutinski zahvati, poput operacije krajnika, o čemu i ne razmišljate volite li to raditi ili ne, s obzirom da je to sastavni dio posla. Također, velik broj ljudi dolazi zbog alergija, koje su u vojvođanskom području česte, jer se ambrozija raselila vodenim tokovima. Osim toga, promijenili su se i uvjeti života, zastupljenost mikroorganizama i tko zna čega sve ne, s obzirom da još uvijek nije u potpunosti poznato što je razlog epidemije alergija. Primjerice, 30 posto djece koja mi dolaze istodobno imaju astmu i alergiju disajnih puteva, što ukazuje da su te dvije pojave povezane. Stoga, radi utvrđivanja dijagnoze i načina liječenja često surađujem s pedijatrima, dok je kod vrtoglavica i poremećaja ravnoteže neophodna suradnja s neurolozima. Otorinolaringolozi se također konzultiraju s internistima i hematolozima ukoliko postoje slučajevi krvarenja, koji su najčešće simptomi povišenog krvnog tlaka, a rijeđe lokalnog karaktera, kao što je krvarenje iz nosa uslijed nazeba.   

Liječnici svoje zvanje nerijetko moraju staviti ispred obiteljskoga i društvenog života. 

S obzirom da, osim u Općoj bolnici, radite i u vlastitoj poliklinici, ostaje li vam uopće slobodnog vremena za odmor i obitelj? 

Često se događa da je obiteljski život u nekim segmentima zapostavljen. Ukoliko, primjerice, radite prijepodne, pa ste još dežurni noću, naprosto ne stignete sve realizirati. Osim toga, i supruga i ja smo liječnici i prije deset godina odlučili smo otvoriti privatnu polikliniku i okušati se i u tom segmentu zdravstvenog poslovanja. Moja je supruga dodatno specijalizirala dermatologiju pa sam u to vrijeme, uz posao u bolnici i honorarno, pokušavao biti i mama i tata, pripremajući obroke djeci i radeći domaće zadaće s njima. 

Danas je, nažalost, naš društveni život zapostavljen, a druženja s prijateljima ostaju pričekati neka bolja vremena. Međutim, promatrano s druge točke gledišta, imam kliniku koja me čini zadovoljnim. Osobno me ispunjava uloženi trud i svjesno sam se odrekao jednog segmenta života kako bih imao drugi, i to je stvar osobnog opredjeljenja. Malo je onih koji su se odlučili na takav drastični korak koji zahtijeva puno truda, vremena i odricanja, s neizvjesnim krajnjim efektom. Mišljenja sam da čovjek treba odabrati profesiju koju voli jer se samo na taj način može biti krajnje produktivan u postizanju dva cilja – zadovoljstvo poslom koji radite i materijalna korist koja će vam osigurati pristojan život.