Arhiv tekstova

Kada je započela s radom, subotička diskoteka »Largo« nije bila samo prva u ovom gradu, već i prva na prostorima tadašnje SFRJ. Bilo je to danas već dosta davne 1969. godine, a pravi kuriozitet u vezi s njenim službenim počecima ogleda se u činjenici kako je isprva bila registrirana kao mliječni restoran, jer drugačije nije niti mogla dobiti radnu dozvolu. Naime, pojam diskoteke tada je još uvijek bio nepoznat i zakonski neutemeljen. 

Bilo kako bilo, mliječni restoran »Largo« je prateći trend disco groznice, koja je počinjala tresti svijet, otvorio vrata svojih podrumskih prostorija u Zagrebačkoj ulici broj 3, a prvi disc jokey (osoba koja je zadužena za odabir glazbe) iliti DJ (američka kratica) postao je Miroslav Vojnić Hajduk. Fotografija pred vama pripada njegovoj obiteljskoj kolekciji, a zabilježena je tijekom jednog njegovog glazbenog programa.

Prisjećajući se nezaboravnih trenutaka svoje glazbene mladosti i vremena provedenog za glazbenim pultom diskoteke »Largo«, prvi njen DJ vraća nas na kraj šezdesetih godina prošloga stoljeća.

 

POČECI 

»U biti, ’Largo’ je, prije službenog otvorenja za javnost 1969. godine, počeo s neformalnim radom u zimu 1968. godine, a ja sam zahvaljujući prijateljstvu s Ivicom Prćićem, vlasnikom te prve subotičke i jugoslavenske diskoteke, sa sedamnaest godina počeo voditi glazbeni dio programa. Isprva su to bila privatna druženja, najčešće u večerima vikenda, a kada su se stekli uvjeti za službeno otvorenje, istina pod firmom mliječnog restorana, diskoteka je počela s radom. Radila je svakoga dana izuzev ponedjeljka i utorka, od 19,30 do 23,30 sa strogim pridržavanjem djelatnog vremena. Tada su bila takva vremena i jednostavno se u pola dvanaest gasila glazba i označavao fajront. Radnim danima cijena ulaznice bila je tadašnjih 500 dinara, dok se za vikend trebalo izdvojiti 700 dinara, ali je u objema cijenama bila uračunata i konzumacija jednog pića.«

 

DISCO

»Largo« je ubrzo postao nezaobilazno mjesto noćne zabave brojnih Subotičana i kroz tu su diskoteku u godinama koje su uslijedile prodefilirale mnogobrojne generacije mlađe populacije najvećeg grada na sjeveru Bačke.

»Večernji program započinjali smo tzv. animir glazbom za podizanje raspoloženja (Jetro Tull, Animals, Shadows i dr.), potom su uslijedile kombinacije brze ’šiz’ (Beatles, Roling Stones, Trogs) i lagane glazbe za ples (Searchers, Mamas and Papas), i tako je bilo sve do posljednje pjesme i fajronta. Glazbu sam puštao s gramofona, a ozvučenje je išlo preko jednog ’Ucherovog’ magnetofona kroz zvučnike jačine 2 x 10 vati. Kvaliteta zvuka i nije bila baš besprijekorna, te s obzirom na to kako je bilo mnogo ljudi u toj prostoriji za igranje, glazba je tijekom cijele večeri morala biti puštana do maksimuma. Što se tiče glazbenog materijala, tj. ploča, one su nabavljane na razne načine, najčešće iz inozemnih izvora (ponajviše iz Engleske, gdje su se mogle naručiti), ali i iz privatnih kolekcija, kakva je primjerice bila ona danas umirovljenog subotičkog odvjetnika Duška Viličića. Pokraj mene za disco pultom u kasnijem razdoblju nalazili su se još: Aleksandar Petrović, s kojim sam čak u Novom Sadu skupa osnovao 1971. godine i diskoteku ’Adžo’, potom pokojni Rakić, Željko Šuput Marsa, Ratko Meandžija, Keža i već spomenuti Dule Viličić, koji je još tijekom neformalnog rada Larga surađivao u odabiru glazbe. Moja karijera disc jockeya trajala je s prekidima sve do 1981. godine, kada sam se oprostio od glazbenog pulta u prvoj subotičkoj i jugoslavenskoj diskoteci, legendarnom subotičkom Largu.«