Arhiv tekstova

U Muzeju Slavonije u Osijeku do nove će godine biti otvorena izložba »RADIO«, zamišljena kao povijesna slika radija u Osijeku, naslonjena na gotovo stoljeće razvitka hrvatske radiofonije, započete 1926. godine osnivanjem Radio Zagreba. Nedugo zatim, 1. siječnja 1943. godine oglasio se i Radio Osijek, dostojno rečeno: Ovdje krugovalna postaja Osijek.

»Ova lijepa izložba zamišljena je kao uvod u skoro obilježavanje 70. obljetnice Radio Osijeka, a realizirana je u suradnji Radio Osijeka, Odjela za kulturologiju Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku, Elektrotehničkog fakulteta i Muzeja Slavonije, s ciljem da pokaže povijest nastanka i razvitka radija u Osijeku u ovom nemalom periodu, od skromnih početaka i prvih emisija političke, gospodarstvene i kulturološke naravi na starim uređajima, sve do današnjih dana i cjelodnevnog programa Radio Osijeka na najsuvremenijim uređajima i to na hrvatskom i mađarskom jeziku«, rekla je Ksenija Katalinić, suautorica ovog projekta s Davorom Vrandečićem, a svoj su obol dali još Marina Vinaj i Ivana Knežević.

 

Vrijeme kada je obitelj bila na okupu

 

Obilazeći ovu izložbu u pratnji autorice Katalinić, vratio sam se na tren u godine odrastanja i prvih susreta s radijem kao medijem. Prvi radio aparati, onih iz 30-ih se i ne sjećam, ali onih iz 50-ih svakako, čine se danas tako ogromnim i kabastim, ali bude emocije na djetinjstvo, pa i momaštvo, jer prve smo igranke u Gibarcu pravili uz glazbu s radija s gramofonom, a većina tih prvih ploča snimljena je u studiju Radio Zagreba. I autorica napominje kako su izloženi radio-prijamnici, čija je zbirka u Muzeju značajna, imali namjeru podsjetiti na vrijeme kada su se vijesti, zanimljivosti i poruke pratili u okviru obitelji, kada su bili svi na okupu, a programi su išli uživo, ne samo govorni već i glazbeni. Tako su nedjeljni programi Radio Osijeka nedjeljom emitirani iz velike dvorane Radničkog doma, a tu su, prema potrebi, bili mali ili veliki zabavni orkestar, ili veliki tamburaški orkestar, a uživo su pjevali solisti: Eliza Dobrić, Gita Šerman, Ljiljana Cvetković, Olgica Miler i poslije Vera Svoboda, te Bruno Šeri, Zdenko Dobek i Srećko Žubrinić, a tu su ponikli i glazbeni velikani: Lajoš Sekošan, Krunoslav Tuma, Branko Mihaljević, Julije Njikoš i poslije Tuca Nikolić.

I pred navalom emocija ponovno se vraćam u 60-e, kada smo u Gibarcu doista slušali Radio Osijek u obiteljskom krugu, jer Gibarac je dobio električnu energiju 1958. godine, a toga je ljeta stric Pera uveo struju i kupio radio, pa smo nedjeljom, odmah nakon mise, svi išli k njemu i slušali Olgicu Miler, Gitu Šerman i Srećka Žubrinića uživo. Poslije su na Radio Osijeku nastupali prvi rock sastavi – Dinamiti i Lavine, a po uzoru na njih uskoro stasava nova rock generacija talentiranih glazbenika – Duge, Ritam 33, O. K. band, Valter, Galebovi. 

U jednom razgovoru s Tucom Nikolićem podsjetio sam ga na Šid 60-ih, kada su Dinamiti svirali u Šidu, a on se sjetio prigode kada su napravili problem, jer nije bilo automobila, a oni su za nastup u Šidu dobili kombi Hitne pomoći, no tijekom noći bilo je potrebe za intervencijom.

 

TV smijenio radio

 

I kad već spominjem Tucu, želim reći kako sam pet i pol godina radio na Radio Osijeku kao vanjski suradnik i dva do tri puta tjedno pripremao priloge za program. Istovremeno sam gotovo četiri godine bio i vanjski suradnik i programa Hrvatskog radija i radio tjedne reportaže o mojim Srijemcima za emisiju »Hrvatima u svijetu« svakoga četvrtka. Prva iskustva u novinarstvu stjecao sam kao dopisnik Sremskih novina, novosadskog Dnevnika i beogradskih Večernjih novosti, a poslije sam u Radio Šidu punih 10 godina obnašao dužnost direktora i glavnog i odgovornog urednika i, nije da se hvalim, za mojega su mandata izgrađeni prostori iz kojih Radio Šid i danas emitira svoj program i instalirani su novi suvremeni uređaji.

Zlatno doba radija prestaje pojavom televizije 60-ih godina, ali prednost toga da je radio uvijek prvi na događaju i razvitak diskografske industrije idu mu u prilog i otvaraju se novi vidici za daljnji razvitak radiodifuzije. Osim toga, tu je i pojava tranzistorskih prijamnika koji omogućavaju da radio izađe na ulicu, na izlet i u šetnju, a odavno je i nezamjenjiv dio svakoga automobila, pruža slušatelju mogućnost praćenja programa u svakom trenutku i nije slučajno da je ostala floskula – radio, ne radio, ugodno je slušati radio.