Arhiv tekstova

Zastupnici srbijanskog parlamenta trebali bi krajem rujna, kako je najavljeno, odlučivati o ispravljanju povijesne nepravde učinjene oduzimanjem imovine na ideološkim osnovama. Tako se barem službeno tumači skorašnje glasovanje o usvajanju Prijedloga zakona o restituciji i odšteti uz prateće izmjene i dopune Zakona o vraćanju imovine crkvama i vjerskim zajednicama, kao i Prijedlogu zakona o javnoj svojini. 

Opseg  restitucije će, najavljuje se, po vrijednosti premašiti čitav proces privatizacije, jer će se od države u privatnu svojinu vratiti više od 4 milijarde eura u imovini i novcu. Srbijanski vicepremijer Božidar Đelić ocjenjuje kako će »unapređenje prvobitnog Nacrta zakona o restituciji omogućiti ispravljanje jedne velike povijesne nepravde«. Međutim, i prije nego što su se našli u parlamentu, predloženi paragrafi o restituciji meta su brojnih kritika na koje Đelić uopćeno odgovara: »Zakon nije mogao biti idealan, ali je realan i po mjeri Srbije te će veoma brzo ojačati vladavinu prava, ubrzati proces stranih investicija i povećati poduzetnički kapacitet zemlje. Moći ćemo napokon dati odgovor na jednostavno ali veoma bitno pitanje – što kome pripada u Srbiji – i time ispuniti  preostali ključni dio našeg reformskog programa u cilju dobivanja statusa kandidata za ulazak u EU.« Time je, zapravo, potvrdio da je zakon o vraćanju imovine oduzete poslije Drugog svjetskog rata u raznim nacionalizacijama i provedbi agrarne reforme,  jedan od ključnih kojima se Srbija mora pozabaviti da bi dobila status kandidata za EU.

 

Kako pravično vratiti djedovinu

 

Nema sumnje da je vraćanje imovine kompliciran čin već zbog činjenice da će se u povratu starog vlasništva netko uvijek osjećati oštećenim, odnosno ugroženim. I pored već spomenutih 4 milijardi eura, koliko će procjenama biti vraćeno iz državnog u privatno vlasništvo, pitanje je kolika će biti efikasnost u provođenju normi. Predviđeno je, podsjetimo, da to vodi novoformirana agencija koja treba obraditi oko 150.000 predmeta u iduće tri godine. Pola milijuna eura je maksimalni iznos koji će bivši vlasnici oduzete imovine u postupku restitucije moći dobiti na temelju naslijeđa i po osobi. Primjerice, ako netko nasljeđuje imovinu od nekoliko bivših vlasnika, neće moći dobiti više od pola milijuna eura, bez obzira na broj vlasnika koje nasljeđuje. Prema objašnjenju predlagača, do iznosa od pola milijuna eura došlo se nakon vaganja i na osnovi iskustava zemalja u okruženju, poput Hrvatske, koja je odredila isti limit. »Nećemo  praviti  ultrabogate i cilj zakonske odštete, koju je Vlada Srbije već usvojila, je da se novcem svih građana ispravi nepravda u najvećem broju slučajeva, a ne da se stvori nova klasa bogataša. Ipak, moguće je da bi nekoliko tisuća ljudi moglo dobiti i više od  pola milijuna eura, bez obzira na ograničenja, koji bi uzeli veći dio sume od 2 milijarde eura na uštrb svih drugih koji potražuju odštetu. Ovo rješenje je od općeg interesa, jer će omogućiti da ogromna većina ima veću korist od restitucije. Istovjetno ograničenje primijenila je i Hrvatska«, rekao je nedavno Đelić za list Blic. Prednost će, kako je ukazao, imati naturalna restitucija, dok će se novčana odšteta primjenjivati gdje ne bude moguće vraćanje imovine. Đelić je precizirao kako je za novčanu nadoknadu predviđeno 2 milijarde eura, što je maksimum od 6 posto BDP-a i što je odobrio Međunarodni monetarni fond (MMF). Što se tiče odštete kroz državne obveznice, one će biti izdane 2015. godine i denominirane u eurima, s kamatom od 2 posto, a bit će izdane na 15 godina, a za osobe starije od 70 godina na 5 godina. Inače, Prijedlogom zakona o restituciji usvojene su i izmjene pratećeg Zakona o konfesionalnoj restituciji, kojima je izjednačeno pravo crkava i vjerskih zajednica s pravima građana i tvrtki. 

Nije prihvaćen prijedlog starih vlasnika, tj. njihovih potomaka da se uvrsti supstitucija (naturalna zamjena) jer bi, kako se obrazlaže, »uvela proizvoljnost i mogućnosti za korupciju«. Suženi su i izuzeci u vraćanju reprezentativnih objekata na one gdje postoje ugovori s inozemnim veleposlanstvima, konzulatima, vojnim i trgovačkim predstavništvima. Prema Prijedlogu zakona samo će predsjednik Republike, Narodna skupština i Vlada Srbije moći sačuvati svoje reprezentativne objekte koji su prvobitno bili u vlasništvu države. »Za slučaj žrtava holokausta, koje nemaju žive nasljednike, predviđena je izgradnja memorijalnog centra i osnivanje fonda koji će njime upravljati«, objasnio je Đelić. 

 

Ni vuk sit, ni ovce na broju

 

Mnogi, međutim, sumnjaju da će predloženim rješenjima i vuk biti sit, i ovce na broju.   Brojne su, naime, primjedbe – od političara preko nasljednika i ekonomskih analitičara, pa do  vojvođanskog zaštitnika prava građana. Što je, dakle, po njima sporno u rješenjima novog zakona? 

Najprije, nasljednici oduzete imovine većinom smatraju kako je samo vraćanje njihove djedovine u naturi pravično rješenje te da je naturalna restitucija jedino provodiv model, odnosno da je davanje druge imovine u državnoj svojini, kao drugi oblik kompenzacije, prihvatljiv i održiv. Međutim, kako  stvari stoje, davanja druge, umjesto oduzete imovine, neće biti, već je u tim slučajevima predviđena financijska nadoknada. Tamo gdje je moguće, imovina će biti vraćena, a osnova za takvo rješenje je nedavna odluka Ustavnog suda da je postupak, u kome je 40 posto imovine vraćeno crkvama, bio zakonit. 

S druge strane, u strahu su potomci vojvođanskih kolonista koji su ovamo doseljeni nakon Drugog svjetskog rata, da će restitucijom biti vraćena imovina folksdojčerima čime bi oni mogli ostati »praznih ruku«.   Prema objavljenim podacima Instituta društvenih znanosti do 1961. svaki četvrti ili peti Vojvođanin bio je doseljenik. Grube procjene su da je, nakon Drugog svjetskog rata,  najmanje 40.000 višečlanih obitelji preseljeno iz siromašnih krajeva Bosanske krajine, Crne Gore, Like, Hercegovine, Dalmacije, s Korduna i Banije, ali i iz jugozapadne Srbije, Makedonije, Kosova, pa čak i iz Slovenije. Prije toga, između 400.000 i 500.000 Nijemaca bilo je prinuđeno napustiti svoje domove. Odlukama tadašnje »nove« vlasti proglašeni su narodnim neprijateljima, oduzeta im je imovina, državljanstvo i građanska prava. 

 

Nijemci će tražiti svoje

 

Po riječima Rudolfa Weissa, predsjednika Njemačkog narodnog saveza u Srbiji sa sjedištem u Subotici, od 3900 Nijemaca, koliko ih je prema posljednjem popisu evidentirano u našoj zemlji, njih 400 već je pripremilo zahtjev za imovinsku odštetu. Svaki deseti građanin Srbije njemačke nacionalnosti zatražit će kuću ili zemlju oduzetu poslije rata (Večernje novosti, kolovoz 2011.). 

»Oni će tražiti svoje kuće ili vinograde ne radi materijalne nadoknade, nego zato što ta imanja za njih imaju neprocjenjivu emocionalnu vrijednost«, kaže Weiss i dodaje kako nikome ne pada na pamet bilo koga izbacivati iz kuća te načiniti novu nepravdu. Iz radne skupine za izradu Zakona o restituciji poručuju kako i stranci imaju pravo na povrat imovine. Državni tajnik u Ministarstvu financija i šef radne skupine Goran Radosavljević objašnjava: »Uvjet je da nisu već obeštećeni nekim međunarodnim ugovorom, koji je potpisala bivša Jugoslavija ili na neki drugi način, da postoji reciprocitet (da i naši građani u toj zemlji mogu  steći ili naslijediti imovinu) i da nisu bili pripadnici stranih okupacijskih snaga. S Njemačkom je bivša Jugoslavija svojevremeno potpisala ugovor poznat kao »Ugovor Tito – Brandt«, i veliki broj protjeranih folksdojčera njime je već obeštećen. Ipak, još se službeno ne zna koji je to broj, a koliko njih još čeka kompenzaciju. Oni koji se budu našli na popisu za restituciju imat će pravo na povrat kuća, ali ne i poljoprivrednog zemljišta, jer strani državljani ne mogu u Srbiji posjedovati oranice. Ovo će se vremenom vjerojatno mijenjati kada Srbija počne pregovore s EU.

 

Odšteta mora važiti za sve

 

I dok Božidar Đelić objašnjava kako u restituciji neće moći sudjelovati »pripadnici okupacijskih snaga i njihovi nasljednici i državljani zemalja koje to pravo nisu dali srpskim državljanima«, vojvođanska zaštitnica građana Aniko Muškinja-Hajnrih navodi kako je nekoliko neprihvatljivih odredaba iz Nacrta zakona o vraćanju imovine. Prema njima, vraćala bi se imovina oduzeta poslije 9. ožujka 1945. godine. Aniko Muškinja-Hajnrih takvo rješenje smatra nepravičnim i ističe kako je imovina oduzimana i prije 1945. godine. Ona je navela primjer židovske zajednice, čijim je pripadnicima oduzimanje imovine počelo 1941. godine. Pokrajinski ombudsman smatra kako bi trebali biti obeštećeni svi kojima je imovina nepravedno oduzeta, odnosno da pojedinim kategorijama stanovništva kojima je nanesena šteta ne bi smjela biti uskraćena mogućnost odštete ili vraćanja imovine. U povodu odredbi u nacrtu tog zakona kojima su regulirani oblici vraćanja imovine, ona veli kako bi bilo pravično omogućiti i supstituciju, kao jedan od oblika ostvarenja tog prava, jer bi se ona mogla predvidjeti i za slučajeve u kojima je oduzeto poljoprivredno zemljište. Vojvođanska zaštitnica prava građana upozorava i kako je nepravedna odredba u nacrtu zakona kojom je predviđeno da nemaju pravo na vraćanje imovine oni koji su bili prisilno mobilizirani od strane okupacijskih snaga u Drugom svjetskom ratu, ili njihovi nasljednici jer je, kao što se zna, krivica za zločin individualna, što je princip međunarodnog i domaćeg kaznenog prava.