Milim dahom miri cvjetni kraj ubavi,
A svibanjsko cvijeće proljetne ljubavi
Čari ljepotom svojom dušom mi osvaja,
Srce moje tužno melemom opaja.
Sva priroda kao da tužno motri me,
Te me nježno sjeća: Ne zaboravi me!

Milino, divoto, ružama procvala,
Ti si mene uvijek sladom očarala!
Kraljice ljepoto sjajnog pramaljeća
Od tvoje dražesti tamni moja sreća:
Sav tvoj ukras bajni duševno mori me
Jer sve tiho šapće: Ne zaboravi me!

Stvarnosti okrutne lice strogo gledam,
Strahotnog progonstva blijede slike stvaram:
Možda nam je ovo posljednje proljeće,
Možda nam cvjetati više nikad neće
Cvijeće slobode. Jer u sjaju svome
Biser-rosom plače: Ne zaboravi me!



Petar Pekić je podrijetlom iz Gornjeg sv. Ivana (Bajski trokut), gdje je i rođen 1896. godine. Završio je šest razreda gimnazije, a od 1918. se posvetio novinarskom i književnom radu u Subotici. Među pjesnicima koji su djelali između dva svjetska rata on je ostavio za sobom najviše tiskanih djela za života, od kojih valja istaći kao najvrijednije: »Bajski trokut« (Subotica, 1920.), »Zvuci i uzdasi« (Subotica, 1926.), te »Biserje i drago kamenje« (Subotica, 1935.). Poznat je i cijenjen i kao prevoditelj na francuski jezik (»Smrt Smail-age Čengića« – primjerice).