Arhiv tekstova

Nedavno je u više gradova u Vojvodini predstavljen zbornik radova »Zatvoreno–otvoreno: društveni i kulturni kontekst u Vojvodini 2000.–2013.« u izdanju Centra za interkulturnu komunikaciju. Jedna od središnjih tema kojom se autori tekstova u zborniku bave jest interkulturalnost. O toj temi, sagledanoj u kontekstu vojvođanskih prilika, razgovarali smo s Aleksandrom Đurić Bosnić, urednicom navedenog zbornika te ujedno i urednicom časopisa »Interkulturalnost«.

HR: U najkraćem, što je interkulturalnost po vašem mišljenju, i kako bi trebala izgledati u vojvođanskoj praksi? U čemu vidite dobrobiti interkulturalnosti po stanovnike Vojvodine? 

Zajednički imenitelj aktualnih definicija pojma interkulturalnosti upućuje na definiranje pojmova interkulturalno razumijevanje, interkulturalna suočavanja, interkulturalne okolnosti, procesi, stanja, mogućnosti prožimanja, utjecaja i prepoznavanja, kulturni kontakti lišeni nesporazuma i konflikata. Teorijska određenja pojma interkulturalnosti često ukazuju na važenje njegovog semantičkog okvira: u ovom kontekstu prefiks »inter« viđen je kao indikator susretanja i suživota kultura kao varijeteta koji uvijek podrazumijevaju i znanje o samome sebi i razumijevanje alteriteta. Ukoliko, dakle, prihvatimo formulaciju po kojoj je interkulturalna komunikacija kadra otvoriti novi prostor, a interkulturalna kompetencija znači sposobnost da se taj novi među-prostor kreira putem otvorenosti, empatije i tolerancije, onda se i misija interkulturalnosti ukazuje kao kreativni angažman, kao kontinuirana akcija u smislu podešenosti za poništavanje zatvorenosti i konačnosti stigmatizirajućih banalnosti i zadatih obrazaca, kao podešenosti za prepoznavanje mentalnih megalopolisa u nama i oko nas, kao prepoznavanje i uvijek uzbudljivo otkrivanje novog, u nama i – drugome.

Međutim, bitno je da znamo da je interkulturalnu komunikaciju kao društvenu praksu, neovisno od često složenih teorijskih eksplikacija, u nekom društvenom kontekstu ili kulturnom prostoru uvijek moguće vrlo jednostavno prepoznati. Jer je ona uvijek uzajamnost i komunikacija ravnopravnih različitih. U tom smislu je odgovor na pitanje zašto bi naš izbor za društvenu praksu u Vojvodini danas bio model interkulturalne komunikacije, opet vrlo jednostavan: zbog toga što je interkulturalnost činjenica suvremenog svijeta, a komunikacija različitih uvijek privilegij, jer je svako nasilje nad egzistencijom, istovremeno i nasilje nad smislom, a njegove nužne pretpostavke su upravo odsustvo dijaloga i lišenost osjećaja za drugo i drugačije.  

HR: Zbornik se bavi razdobljem od 2000. do 2013. godine. Kako je konstatirano na promociji zbornika i pratećoj tribini u Subotici, u navedenom razdoblju malo se toga promijenilo po pitanju jačanja interkulturalne komunikacije u Vojvodini. Kako to objašnjavate, koji su »glavni krivci« za ovakvo stanje?

»Krivce« najprije nalazim u svima onima koji su tijekom devedesetih godina dvadesetog stoljeća Srbiju i Vojvodinu »osudili« na zatvaranje, na usud koji tribalna, okovana i ideološki i politički represivna društva ne mogu izbjeći – na vječno postojeću prijetnju i iskušenje novim zatvaranjima. I kada smo započeli koncipiranje projekta »Zatvoreno-otvoreno« bili smo svjesni koliko je mučan i neizvjestan proces konvertiranja zatvorenog u otvoreno i demokratsko duštvo. Naša polazna pretpostavka bila je da uspostavljanje, konzerviranje ili destruiranje zatvorenih sustava, društava i država nikada nisu jednoznačni i jednostavni procesi. Najčešće su paradoksalni jer nakon sloma jednog zatvorenog entiteta kao odgovor na traumu zatvorenosti nastaje više pojedinačnih, manjih zatvorenih sustava. Međutim, teško naslijeđe devedesetih ne može uvijek i u svemu biti i opravdanje. Mislim da je za sve ovo vrijeme i političkim i kulturnim elitama zapravo nedostajala jasna svijest o neophodnosti formiranja građanskog političkog identiteta, a bez jačanja upravo interkulturalne komunikacije nemoguće ga je formirati i održati.

HR: Kada se govori o interkulturalnosti u Vojvodini, a i o nekim drugim temama, nerijetko se ističe da su se manjine getoizirale. S druge strane, s obzirom na trend depopulacije i asimilacije ovih zajednica, getoizacija se dijelom može promatrati i kao način da se kultura, jezik i druge odrednice njihova nacionalnog identiteta očuvaju. U tom smislu, pitanje bi bilo – kako da manjine očuvaju »svoje« a ujedno budu interkulturalne, otvorenije?

Getoizacija je po mom mišljenju uvijek reakcija na uzurpaciju i neku vrstu nasilja, ideološkog, političkog, nacionalističkog. Refleksi ovakvog nasilja su po pravilu dugotrajni i teško iskorjenjivi, kolektivne traume se, baš kao i one osobne, dugo pamte i teško zaboravljaju. Mi smo i 2014. zatečeni u svojevrsnom novom nacionalnom iracionalizmu koji, kako se čini, vrlo uspješno travestira i parafrazira Tenovu trijadu – rasa, sredina, trenutak. Mislim da se zapravo nikada nismo izborili s demonom nacionalizma, s ‘palankizacijom’ kulture, s rasijavanjem dogmatskih matrica i stereotipnih formacija najrazličitijih vrsta. Uvijek se vraćam definiciji Radomira Konstantinovića koji kaže da je nacionalizam krajnji izraz duha palanke, da je njegov prevashodni princip princip zlo u sukobu s poviješću. László Végel je svojevremeno s pravom upozoravao na »krnji interkulturalizam«, odnosno njegovo izopačenje u praksi koje pretpostavlja da će interkulturalni dijalog teći tako što će se manjinski narodi uvijek prilagođavati dominantnom većinskom. Ja bih rekla kako je ovdje riječ o pervertiranoj interkulturalnoj komunikaciji, tačnije o zlouporabi ideje interkulturalizma. Istovremeno mislim da će manjine, a vrlo nerado i isključivo operativno koristim ovu odrednicu, prepoznati popuštanje nacionalističkih aspiracija većinskog naciona onda kada se to zaista bude dogodilo. Do tada, bojim se da će njihova reakcija biti upravo getoizacija i upućenost na sigurno »svoje«. Mislim da je važno da uvijek ponavljamo da je važno očuvanje različitosti kultura, jezika i tradicija, jer tek pod pretpostavkom ovog očuvanja možemo govoriti o preduvjetima za ostvarenje ravnopravne komunikacije različitih. Kada to znamo shvatit ćemo da između potreba da očuvamo »svoje« i želje da istovremeno budemo u kreativnom i aktivnom dijalogu s »drugima« ne postoje prepreke ukoliko naši stavovi i naše percepcije društvenosti i kulture nisu ideološki ili politički deformirani i utilitarizirani. 

HR: Budući da se bavite pitanjem interkulturalnosti, kako bi se ona mogla ojačati kroz neke konkretne aktivnosti, programe i projekte?

U polju kreiranja ove svjesnosti i podešenosti za otvorenost i za dijalog znanost i umjetnost, rekla bih, dijele kompetencije i odgovornosti. Bitno je da one neprekidno denunciraju ideološke mehanizme kojima se dogmatski kodira sve vitalno u mišljenju, stvaranju i jeziku. Bitno je, dakle, da se postojeći, dugotrajni stereotipi dekonstruiraju, da se znanjem preoblikuju indoktrinacija i neznanje. Mislim da je u tom smislu uloga civilnog društva i građanskih akcija, baš kao i uloga obrazovnih institucija i institucija kulture, nezamjenjiva. 

HR: Urednica ste časopisa »Inter-kulturalnost« kojega izdaje Zavod za kulturu Vojvodine i koji izlazi tri godine unatrag. Ukratko, predstavite nam ovaj časopis, što je njegova zadaća? 

»Interkulturalnost« je pokušaj suptilne teorijske intervencije u prostoru suvremene društvene prakse, uspostavljenih ili tek slućenih modela komuniciranja, mišljenja i djelanja. Časopis je pokrenut u ožujku 2011. godine u okviru istoimenog projekta Zavoda za kulturu Vojvodine s ciljem da promovira aktivni interkulturalni dijalog, a ne samo toleranciju. Na početku 21. stoljeća ne govorimo više samo o toleranciji, radije ćemo govoriti o kreativnoj komunikaciji kultura, kao o prostoru osvajanja planetarne bliskosti. I ukoliko prihvatimo činjenicu da je interkulturalnost logičan globalni poredak, interkulturalna komunikacija se uvijek ukazuje kao vrlo svjestan i artikuliran, osobni ili kolektivni izbor. U tom smislu je znanstveni magazin »Interkulturalnost« koncipiran kao jedan od potencijalnih putokaza prema onom stanju društvenosti koje zatvorenost i stigmatizaciju bilo koje vrste označava kao banalnost i koje se zasniva na ideji da je svijet mjesto u kojem ne postoje drugi kao nepoželjni ili strani. 

Najzad, vjerujemo u otvoreni i kreativni poredak lišen svih formi sužavanja smisla, svijeta i egzistencije. Misija časopisa nagovještena je već prvim brojem, ali će tek trajanje biti i njena potvrda.